SLAVONSKI BROD (TU) – U sklopu redovitog programa petog ciklusa projekta „I mi smo tu“, u Župi sv. Josipa radnika u Slavonskom Brodu 12. ožujka po prvi su put u organizaciji Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije organizirane prigodne radionice za djecu, mlade Rome i njihove roditelje. Projekt je podržao domaći župnik Mato Matasović, s obzirom da na području njegove župe u Romskom naselju živi veći broj Roma.

Stručne suradnice projekta Karolina Burek-Bilokapić, Ivona Ivanović-Srnović, Ljiljana Ventengl te Ivanka Domazet, na susret su donijele sve potrebno za radionice. Kako na početak susreta nije bio došao nitko, vođene iskustvom iz Belog Manastira, gdje po istom projektu rade već punih sedam godina, nisu se dale zbuniti nego su zamolile župnika da ih odveze među Rome u njihovo naselje. U svoj dom radosno ih je primila jedanaesteročlana obitelj Branislava Mihajlovića. Uz ugodan razgovor i zajedničko fotografiranje, na zamolbu voditeljica radionice za nekoliko minuta četrdesetak zainteresiranih došlo je u vjeronaučnu dvoranu i ispunili je do zadnjeg mjesta. Zanimljiv je bio dvosatni rad kroz radionice u koje su se uključili svi, i oni najmlađi i odrasli.

U radionici s odraslima, koju je vodila pedagognja Burek-Bilokapić, izrađivali su osobni grb, međusobno se upoznavali i slikovno opisivali jedni druge. Cilj radionice bilo je razvijati u ljudima socijalne stavove i vrijednosti kroz emocionalne, socijalne i komunikacijske vještine, kako bi sami uvidjeli što trebaju na sebi mijenjati.

Kroz kreativne radionice s djecom odgojiteljice su pak radile po Art terapiji – terapiji čiji je cilj da kroz kreativan izražaj djeca razvijaju zajedništvo, da im se prenose prave vrijednosti, ukazuje na obveze i odgovornosti te kroz prigodne priče obogaćuje njihov rječnik. Uskrsnim predmetima, koja su djeca izrađivala na prvoj radionici ukrasili su prostor u kome se radionica održavala. Druženje su nastavili uz okrjepu koju su im je priredio Caritas. Tako je prvi pilot projekt na radost voditeljica i župnika Matasovića uspio, a dogovoren je i slijedeći susret iza Uskrsa, na koji su svi obećali doći, a i dovesti još Roma.

Stručnim suradnicima veliki je izazov bio ići u novu sredinu, neizvjesnost hoće li biti prihvaćeni, hoće li sve planirano i pripremljeno zainteresirati one koji dođu na radionicu? Svi su se složili da je uvodna radionica protekla u ugodnoj atmosferi, a osjećaj prihvaćenosti i dobrodošlice bio je obostran. Stručni tim planirao je igre i aktivnosti za djecu različitih dobnih skupina. Kroz uvodnu radionicu smo naglasili pozitivan stav i odnos prema različitostima.

Romska obitelj je pokazala veliku zainteresiranost i motiviranost za ovakav oblik druženja u kojem mogu sudjelovati sve dobne skupine, sramežljiviji, različitih vještina i sposobnosti, gdje mogu timski i zajednički sudjelovati u kreativnim i psihosocijalnim radionicama.

Novi izazov u novoj sredina je dobar osjećaj prenositi znanja i vještine grupi ljudi koja  još nije imala prilike sudjelovati u ovakvim radionicama. Bilo je lijepo vidjeti na njihovim licima izraze očekivanja, nečeg novog, a na kraju druženja zadovoljna i  nasmijana lica.

Stručni tim oduševljen je voljom i entuzijazmom župnika Matasovića koji ulaže kako bi ovaj projekt zaživio u njegovoj župi. B. Lukačević/I. Ivanović Srnović

SLAVONSKI BROD (TU) – U razdoblju od 25. veljače do ožujka u Zimski tranzitni centar u Slavonskom Brodu u ušlo 2.826 migranata. Tijekom navedenoga perioda vlakovi su u centar stizali rijetko, a pri dolasku vlaka u njemu je bilo oko 500 migranata.

U centru su prisutni i migranti koji su vraćeni sa slovenske granice. Vlakovi koji njih dovoze se ne najavljuju, volonteri nemaju pristupa tom dijelu centra, no Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije i njih opskrbljuje čajem, kao i sve druge migrante koji prolaze kroz centar na svom putu. Tijekom distribucije od pomoći je i nova metalna izolirana burad za čaj jer čuva toplinu, pa volonteri ne moraju po nekoliko puta ići po vrući čaj već imaju više vremena posvetiti se bližnjima u potrebi.

I dalje se obavljaju redovite aktivnosti u centru. S obzirom da je malo toplije vrijeme više nije toliki interes za kape i rukavice, no volonteri Caritasa su uz čaj, vrećice i deke, dijelili i obiteljske ruksake s higijenskim potrepštinama. Tijekom ovoga tjedan podijeljeno je 1.580 litara čaja i 7.950 Caritas čaša; 630 Caritas vrećica, 325 Caritas deka, 329 ženskih čarapa, 455 muških čarapa, 360 dječjih čarapa, 52 obiteljska ruksaka s higijenskim potrepštinama, rukavicama i šalovima.

Koordinatorice Caritasa – Margareta Gregić, Irena Marinović i Dunja Jurić ističu kako su u centru i dalje neophodno potrebni volonteri, napose kada Caritas distribuira čaj, koji se kuha bez obzira na dolaske vlakova, jer je potreban za migrante povratnike. M. Gregić/I. Marinović

– izvještaj za period od kraja listopada 2015. do kraja veljače 2016.
– najava planiranih aktivnosti

Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije nastavlja svoj redoviti program kroz projekt „I mi smo tu“, V. ciklus, radionice za djecu, mlade Rome i njihove roditelje. U periodu od kraja listopada 2015. do kraja veljače 2016. održali smo 8 radionica u Centru za mlade u Belom Manastiru u koje su bila uključena djeca i mladi Romi u starosnoj dobi od 3. do 22., ukupno 62 te njihovi roditelji.
Psihosocijalni program koji provodimo namijenjen je djeci romske nacionalnosti od 3. do 22. godine života. U program smo nastojali, što više, uključiti i njihove roditelje poticanjem
ka boljem roditeljstvu i osnaživanju istih u suočavanju s izazovima suvremenog roditeljstva.

Način i oblici rada:
a) radionice (kreativne,edukativne,radno- praktične)
b) skupine, djeca su podijeljena u dvije dobne skupine, starija i mlađa i rad s roditeljima
c) savjetovanja (grupna i individualna)
Koristeći romsku kulturu,obiteljske resurse te resurse zajednice podržavamo razvoj djece i mladih i obogaćujemo iskustvo učenja.
Aktivnosti koje primjenjujemo u ovom ciklusu omogućuju djeci romske zajednice samoizražavanje te iskustvo prihvaćenosti čime se otvaraju mogućnosti za traženje dobroga u sebi i drugima.
Kroz aktivnosti , razgovor, igranje uloga i sl. djeca uče kako se bolje odnositi prema drugima, kako postati odgovorna za sebe, preuzeti odgovornost, rješavati svakodnevne probleme te kako uspostaviti pozitivan odnos s vršnjacima, članovima obitelji i drugim odraslim osobama i djecom.

I. Temeljne odrednice:
• steći određena znanja
• razvijati kritičko mišljenje
• poticati moralnu autonomiju
• razvoj socijalnih vještina
• sposobnost prihvaćanja različitosti
• sposobnost donošenja odluka
• sposobnost rješavanja problema
• razvijati osjećaj za pravdu

II. Stručni tim je nastojao ostvariti postavljene zadaće:
• uključivati u igre i aktivnosti svu djecu,vodili računa o tome da svi dobiju prigodu izreći što žele, sudjeluju u igri i komunikaciji s drugima
• osmišljavati zajedničke igre i aktivnosti u kojima sudjeluju svi sudionici
• poticali razvijanje pozitivnog odnosa prema različitostima
• učili da je rješavanje problema i sukoba normalan dio života i međuljudskih odnosa
• poticali ih da se ispričaju za loš postupak i da oproste onima koji su ih povrijedili ili učinili nešto loše
• učili ih iskazivanju pažnje (mali znakovi pažnje među djecom i igre tipa „kako mogu obradovati prijatelja“)
• osiguravali da se svako dijete osjeća prihvaćenim i dobrodošlim
• osmišljavali grupne i zajedničke aktivnosti u kojima mogu sudjelovati i ona djeca koja su sramežljivija, smanjenih sposobnosti ili trebaju više vremena i poticaja
• pripremali aktivnosti koje ovise o usklađenom djelovanju svih u grupi,timske igre i aktivnosti
• poticali djecu na međusobno pomaganje
• osiguravali da svako dijete u grupi može izreći svoje mišljenje,ohrabrivali iznošenje ideja
• osnaživali samopoštovanje i samopouzdanje djece
• poticali nenasilnu komunikaciju i razvijali vještine nenasilne verbalne i neverbalne komunikacije ( slušanje,isključivanje govora mržnje )
• upućivali djecu u pojam pravila koji vrijede u grupi i za odrasle
( pravila skupine, zašto su važna za život,zakoni,…)
• pomagali da shvate pojam privatnosti i osobne imovine ( zaštita privatnosti ) te pojma zajedničkog i odgovornosti prema onome što koristi i drugima
• poticali pravednost
• poticali solidarnost, nenasilnu komunikaciju, suradnju, iskazivanje prijateljstva i velikodušnosti
• poštivali svako dijete i trudili se zadobiti njegovo povjerenje
• razvijali pozitivne stavove prema okolišu i brizi za okoliš ( ljude, životinje, prirodu, imovinu )

III. U radu s roditeljima, koji je bio savjetodavnog karaktera, smo upućivali :
• stavite roditeljstvo na prvo mjesto,odgoj djeteta mora biti obiteljski prioritet
• potičite dijete na poželjna ponašanja,samodisciplini,usvajanju radnih navika,njegovanje dobrih odnosa s drugima
• dajte djetetu uvijek jasno da znanja što je dobro , a što loše, budite precizni i dosljedni
• postavite jasne granice do kojih dijete može ići u svojim zahtjevima i ponašanjima
• ako dijete dobiva neusklađene i nedosljedne poruke od roditelja,postaje nesigurno i nepovjerljivo, priklanja se onome što je za njega jednostavnije, uči kako izbjegavati pravila
• jačajte osjećaj pripadnosti obitelji i potičite djecu da usvaja poželjne navike i ponašanja sa svim članovima obitelji i zajednice
Planirani slijedeći termin održavanja radionice u Centru za mlade u Belom Manastiru je 05.03. 2016., subota s početkom u 18,oo sati. Plan aktivnosti je:
Mlađa skupina
-čitanje priče “Uskršnji zec”
-razgovor o pročitanoj priči,o blagdanu Uskrsa,o pripremi, običajima
-iznošenje vlastitih iskustava-pravda,pravednost
-zajednički plakat-slikanje
-bojanje modela pisanica ( papir )
-bojanje kaširanih modela pisanica
-modeliranje
Starija skupina i roditelji:
-razvoj komunikacijskih vještina, poticanje i njegovanja prijateljstava
-kako svoje postupke temeljiti na pravdi i pravednosti, poticati solidarnost među djecom, kako iskazivati poštovanje jedni prema drugima
– igra društvene igre ALIAS – reci drugim riječima
Stručni suradnici koji će provoditi radionice su: Mira Vego, odgajatelj, Liljana Vetengl odgajatelj, Karolina Burek Bilokapić, socijalni pedagog i Helena Ekštaj, studentica.

Pilot radionica i prvi izlazak mobilnog tima projekta „I mi smo tu“ radionice za djecu, mlade Rome i njihove roditelje
Vlč. Mato Matasović, župnik župe Sv. Josip Radnik u Slavonskom Brodu spreman je surađivati i uključiti se u realizaciju našeg projekta „I mi smo tu“ radionice s djecom i mladim Romima. Na području njegove župe ima dosta Roma, on ima dobru komunikaciju s njima, potaknuti će ih i animirati za uključenje u aktivnosti koje provodimo ovim projektom.

U dogovoru s njim 12. ožujka 2016. god. s početkom u 16,oo sati u župi Sv. Josip Radnik u Slavonskom Brodu održati ćemo pilot radionicu i prvi izlazak mobilnog tima na „teren“ te na taj način započeti proširenje projekta na ostale dijelove nadbiskupije i uključivanje i drugih romskih zajednica u aktivnosti projekta. Planirane aktivnosti za radionicu su:
Mlađa skupina:
– čitanje priče
– razgovor o pročitanoj priči
– radne liste i bojanke ( prilagođene dobi djece )
– kreativno izražavanje, izrada zajedničkog plakata „I mi smo tu“

Starija skupina:
– igre za razvoj socijalnih vještina,
cilj igre: kako slušati druge,razvoj vještine komunikacije,verbalna i neverbalna
– radne liste
– društvena igra „Kruške i jabuke“ i Alias – reci drugim riječima
Roditelji:
– razgovor i upoznavanje s njima te s članovima njihove obitelji koji su prisutni na radionici

Tim koji će sudjelovati u realizaciji radionice: Ivanka Domazet, koordinator projekta i stručni suradnici Mira Vego, odgajatelj, Ljiljana Ventengl, odgajatelj, Ivona Ivanović Srnović, pravnik i socijalni radnik i Karolina Burek Bilokapić, socijalni pedagog.

Izvještaj napisala:
Ivanka Domazet

OSIJEK (TU) – Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije organizirao je 27. veljače 2016. godine duhovnu obnovu za karitativne djelatnike, animatore i suradnike župnih Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije na temu „Caritas – lice milosrđa“. Duhovna obnova je održana u pastoralnim prostorima Vikarijata Osijek, a sudjelovalo je 190 osoba iz 38 župa.

Nakon molitve, nazočne je pozdravio i dobrodošlicu poželiodr. sc. Drago Tukara, ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije te je održao i dva prigodna predavanja. Izrazio je iznimno zadovoljstvo odazivom karitativnih suradnika, ističući kako je zamjetna tendencija povećanja broja zainteresiranih za karitativno djelovanje.

U prvom izlaganju dr. Tukara podsjetio je: „Naša kršćanska vjera je vjera u Isusa iz Nazareta kao uzorna čovjeka. A tko voli svoju vjeru i tko voli doći do Isusa jednostavno mora voljeti i one koji nemaju najosnovnije. Ako nam je Isus doista uzor tada za druge glavinjamo okolo po gradu, ulicama, župi, po institucijama… potražujemo za druge da mogu imati dostojan život.“ Podsjetio je da ne smijemo dopustiti da oslabimo na našem putu karitativnog djelovanja, a Isus je naš prijatelj i suputnik. Duhovna obnova prigoda je sebe utješiti šutnjom, ali i klicati od radosti jer nas je Gospodin utješio i svojom riječju osnažio, rekao je ravnatelj Tukara.

Tijekom sljedećega izlaganja sudionici su potaknuti na papirnate maske napisati viđenje o – svom licu, licu župe i licu Crkve. Kako bi to uspješno učinili ponuđeno im je na odabir petnaest kršćanskih vrijednosti, među kojima: vjera, nada, ljubav, istinoljubivost, praštanje, zajedništvo, mir… Tijekom diskusije uspješno su iznijeli svoja viđenjanavedenih lica i svojim stavovima ohrabrili prisutne. Nakon predavanja uslijedila je prilika za ispovijed te zajedničko misno slavlje, koje je predvodio dr. Tukara. Ivanka Domazet

U drugom ciklusu kreativnih radionica projekta „Resocijalizacija beskućnika – razvoj novih vještina i podrška pri zapošljavanju“ održane su tri radionice: 20., 26. i 27. veljače 2016. godine za korisnike Centra za prihvat beskućnika. Naši vrijedni korisnici pripremaju ukrase s motivima Uskrsa koje će građani imati priliku vidjeti na manifestaciji „Šarana jaja bojama grada“ u gradu Osijeku . Projekt je sufinanciran od Ministarstva socijalne politike i mladih.

Ivona Ivanović Srnović

Razgovor s Margaretom Gregić, koordinatoricom Caritasa u Zimskom tranzitnom kampu u Slavonskom Brodu.

SLAVONSKI BROD (TU) – Margareta Gregić, jedna je od tri koordinatorice Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije u Zimskom tranzitnom centru u Slavonskom Brodu. Završila je Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, član je Povjerenstva za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije u kojemu je zadužena za provođenje formacije „Mladi za mlade“, no s početkom migrantske krize migranti i sve što im je potrebno postali su njezina glavna obveza.

Koliko se promijenila tvoja slika o migrantima od početka rada u Opatovcu pa do danas, kada si u centru u Slavonskom Brodu.

„Uvelike se promijenila. Bila sam jedna od onih koji nisu dovoljno upoznati s cijelom izbjegličkom krizom i svime što ona sa sobom nosi, pa su moji stavovi pema svemu bili negativni. Nikada nisam imala ništa protiv ljudi koji su u nevolji, protiv onih kojima je potrebna pomoć, dapače, rado bi im pomogla. Ali sam bila svjesna činjenice da izbjeglička kriza nosi mnoge negativnosti, možda i opasnosti (što možemo vidjeti i u medijima), stoga sam zauzela više obrambeni stav – da me cijela priča ne zanima i nadala sam se da nikada neću imati bliži kontakt s tom situacijom. Ali, Bog djeluje na jako zanimljiv način, na koji mi ne možemo utjecati. Moj posao vezan je upravo za taj nevoljni narod, pa sam u samom središtu događanja, svakodnevno u doticaju s izbjeglicama, te s njima proživljavam barem trenutak njihove nevolje. Biti u kampu dio je moga posla, ali ja ne samo da moram biti tamo, već i želim. Trenutno se u svijetu događa nešto veliko, mijenja se povijest i ne biti dio toga, uistinu bi bio promašaj. Bog me na zanimljiv način naučio lekciju. Manje pričaj, a više radi, ne sudi unaprijed… Postala sam dio onoga od čega sam najviše zazirala, morala sam biti tamo jer mi je to posao. U početku sam s uzdignutim nosom i ravnodušno koračala Opatovcem, govoreći sama sebi: to je samo posao a oni su samo broj. Bilo je dovoljno svega nekoliko sati i susreta s tim ljudima da se moje mišljenje promijeni. Ne iz korijena, i dalje sam svjesna kako ova kriza ima pozitivnih i negativnih strana, ali znam da smo mi tom narodu, koji prelazi tisuće i tisuće kilometara spašavajući život u nevolji, potrebni.“

Možeš li usporediti rad u Opatovcu i u Slavonskom Brodu?

„Prvi dolazak u kamp u Slavonskom Brodu bio je pun negodovanja i volontera i djelatnika. Ne zato jer nešto u Slavonskom Brodu ne valja, nego Opatovac je imao dušu, drugačiju dušu od Slavonskog Broda. U Slavonskom Brodu sve je veće, mogu reći i strože uređeno. Zna se raspored vlakova, točno se zna koje je zaduženje koje organizacije, što tko radi, tko gdje smije ići. U vremenu kada nema dolazaka izbjeglica obavljamo neke druge poslove vezane uz organizaciju ispred koje smo ili se svi međusobno družimo. U Opatovcu je to bilo puno drugačije. Nije bilo rasporeda, izbjeglice su stizale u broju znatno većem, no što je kamp imao kapacitet. Svi smo sve radili, nije bilo važno koja je tko organizacija i za što je zadužen. Radilo se 24/7, dok možemo stajati na nogama, spavali smo naslonjeni na zid ili na klupama. Smjene nisu bile točno određene, bila je velika površina kampa gdje su se izbjeglice smjele kretati jer je gotovo čitav kamp bio raspoređen u sektore. Svi smo disali kao jedno jer su to bili počeci dolaska izbjeglica i nisi mogao ne biti dio kampa. Dovoljan je bio jedan dan da sve upoznaš jer se ponekad činilo da smo svi uvijek i stalno tamo prisutni. Bilo je hladno, maglovito, bilo je i sunčanih dana, a ponekad je kiša padala dva dana i dvije noći bez prestanka, blato je bilo do koljena, zaboravili smo da taj dan nismo ručali, a ni dan poslije, izbjeglice su bile na svakom koraku, miris kampa u odjeći, na koži, i kada idemo kući… Ali smo se borili i za njih i za sebe. Isto kao u Slavonskom Brodu, sve radimo isto, samo puno organiziranije, urednije, uz nešto više pravila i reda.“

Koja su tvoja zaduženja?

„Najdraži zadatak svakako je rad s volonterima. Uz svoje kolegice, Irenu Marinović i Dunju Jurić, zadužena sam za raspored i rad naših volontera u kampu. Poveznica sam između Hrvatskoga Caritasa i Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Pišem dnevna i tjedna izvješća o radu Caritasa na terenu, brinem za visibility u kampu, dočekujemo goste drugih Caritasa. Prilikom posebnih prigoda organiziramo događanja u kampu za sve djelatnike i volontere kao što je bio predbožićni koncert, radionica izrade ukrasa za bor… Nastojim širiti područje djelovanja Caritasa jer uvijek postoji nešto novo što možemo raditi. Surađujem na terenu s ostalim organizacijama, dajem izjave za medije, a tu je i neizbježna dokumentacija kod ulaska ili izlaska donacija koje dobivamo, vođenje statistike o distribuciji u centru i dr. Posla uvijek ima. Ponekad bude i naporno, ali uz kolege u Hrvatskom Caritasu i Caritasu Đakovačko-osječke nadbiskupije, ništa nije teško. Ipak, posebno drago mi je biti dio tima koji dijeli čaj i odjeću u distribucijskom šatoru, to jest posao naših volontera, ali tamo je mjesto gdje je srce.“

 Postoji li nekakvo najteže iskustvo iz centra, a onda i iskustvo kojega se najradije sjetiš?

„Najteže je gledati patnju naroda i u tim trenucima dajem sve od sebe da pomognem. Najteže je bilo u danima kada je padao snijeg i kada su temperature bile i do 11 stupnjeva ispod nule. Uvijek se sjetim kako su ti ljudi do neki dan bili u gumenim čamcima, prelazili hladno i nemirno more, a sada na svu tu nevolju još trpe jaku hladnoću. Dolazili su bosi, doslovno bosi. Odrasli ljudi i djeca, male bebe bez cipela i čarapa na nogama, s tankom jaknom, izgubljenih pogleda, promrzli. Dok te gledaju u oči pogledom traže pomoć, tresu se od hladnoće, ali nikad ne zaborave zahvaliti za čašu vrućeg čaja. Bolesni su i gladni, tužni.

Neki dan je jedan Sirijac izašao iz registracijskog šatora, sjeo na hladno i mokro kamenje, glavu naslonio na ruke i počeo plakati. Oni su očajni, ponekad ne vide izlaz, kao da putuju bez cilja. Ali svaki od njih ima lijepu riječ za nas. Često nas pitaju jesmo mi u tom šatoru zbog njih, jel nam hladno…

Čovjek bez čarapa na hladnom kamenju, na snijegu, gladan i promrzao, bolestan, izgubljen, mene pita jesam umorna i je li mi hladno. Tada stisnem usne i zube, i samo plačem. Mnogih ću se sjećati… Denisa iz Opatovca, izbjeglice s velikom putnom torbom na leđima koji je izgubio brata, također bez cipela, drag i simpatičan dečko, koji je mogao tražiti što želi, a zatražio je jednu čokoladicu; majke s troje male djece koji su skakali od sreće kada sam im dala šal i rukavice; dojilje koja je sjedila pored mene i dojila dijete koje mi je kasnije dala u naručje, a bilo je staro svega 13 dana; gospodina koji je jedva stajao na nogama, sjeo na moju stolicu i samo počeo pričati: Ja sam liječnik, dermatolog, ono su mi kći i žena. Kći je studirala engleski jezik, ali je zbog rata prestala ići na fakultet i sad smo tu, idemo u Njemačku…, a onda je mahnuo glavom kao da ne vidi kraja toj patnji i otišao.

Bude i smiješnih trenutaka kada nešto radim sama, a izbjeglice mi priskoče u pomoć i onda izbjeglice pomažu izbjeglicama… Jednom se jedan mlađi dečko zaustavio pored stola gdje smo dijelili čaj. Nije htio ništa posebno, samo me pitao Jel ti nama pomažeš ? Odgovorila sam da, da svi mi ovdje nastojimo pomoći. Dalje je pitao jesam li kršćanka, a nakon što sam odgovorila pozitivno, rekao je: Ovo što radite je prekrasno, i ja želim biti kršćanin te je nastavio hodati prema izlazu iz šatora, glave okrenute prema nama.“

Jeli rad s migrantima utjecao na tebe osobno?

„Svakako. Tvrtko Barun, ravnatelj hrvatskoga JRS-a, kaže mi kako se naočigled mijenjam na bolje. Nasmijala sam se na to jer zna da sam u početku bila „tvrd orah“ i s kakvim sam stavovima došla u Opatovac. I dalje nastojim cijelu situaciju s izbjeglicama gledati realno. Ali, shvatila sam da ne mogu ništa sama odlučiti i taj tren kada čvrsto stisnem šaku i lupim o stol te kažem ja mislim…ja ću…ne želim ili želim, tada Bog promijeni moje planove i moji planovi postanu Njegovi. Uvijek kažem, sluga sam beskorisni i radim ono što mi je dano. Osjećam se blagoslovljeno jer mogu biti dio svega toga. Rekli bi migranti halalim sve ostalo – želim biti tamo dok dolaze, i svaki dan dok nisam tamo, bojim se da nešto važno propuštam. Neće ova kriza trajati do moje mirovine, bit će vremena za sve. Mnogi me pitaju je li me nije strah biti pored njih. Za sada mi gola, bosa i gladna djeca nisu učinila ništa nažao, kao ni odrasli. Nadam se da ni neće. Bude svega, neke odvodi policija, neki su nemirni i neraspoloženi, u Opatovcu sam svjedočila i nasilju, ali se ne bojim. Zamislim se nad svim kada uđem u šator s njih 500, a izlazna vrata su stotinu metara od mene. Oko mene stotine njih, svaki za minimalno glavu veći od mene, galame i hodaju lijevo-desno tražeći slobodan ležaj. Tada pomislim samo da mi je što prije do izlaza, ali onda čujem: Halo Croatia…thank you for everything, we love you!, i sve je lakše.“

Po čemu je rad Caritasa u centru specifičan? Ima li poteškoća s obzirom da je većina migranata islamske vjeroispovijesti?

„Caritas je svakako specifična organizacija stoga što mi predstavljamo Crkvu, radimo uime Crkve. Kao i sve druge nevladine organizacije pomažemo koliko možemo, ali to radimo na malo drugačiji način. Nisu svi oko nas vjernici, nemamo isti svjetonazor, pa nam se često čini da su naši koraci pod posebnim povećalom. Ne mislim ništa negativno, nego jednostavno u kampu se ne gleda samo na ono što mi radimo, nego i na način na koji to radimo, s koji stavom, što smo rekli ili učinili. Toga smo svjesni i nastojimo odgovorno i s pažnjom pristupiti svemu te uvijek na prvo mjesto staviti Caritas, organizaciju ispred koje stojimo, i Crkvu u čije ime djelujemo. Poteškoća nema. Ni u jednom trenutku nismo osjetili razliku u odnosu s izbjeglicama, bili oni muslimani ili kršćani. Prema svima se odnosimo jednako i nismo imali nikakvih neugodnih iskustava. Čak štoviše, mnogi nas prepoznaju i hvale naš rad. Među kolegama iz drugih organizacija, Caritas i Caritasovi volonteri prepoznatljivi su po gostoljubivosti i radosti, mi sve radimo s osmijehom i kod nas su svi uvijek dobrodošli. Naš šator u kojemu kuhamo čaj, mjesto je okupljanja mnogih koji odmaraju od posla ili su u prolazu.“

Kakvo je trenutno stanje u centru?

„Mnogi se iznenade kada čuju da izbjeglice i dalje dolaze u kamp. Možda vijest nije toliko u medijima, ali u kampu je situacija što se tiče dolazaka gotovo uvijek ista. Ponekad dođu dani kada dnevno uđe jedan vlak od 1.000 ljudi. A ponekad, što je češća i trenutna situacija, da u kamp dolaze i do četiri vlaka dnevno što iziskuje cjelodnevnu aktivnost. Vlakovi dolaze oko 3, 9,15 i 21 sat. Volonteri Caritasa raspoređeni su u tri smjene: od 6 do 14; 14 do 22 i od 22 do 6 ujutro. Volonteri sami odlučuju kada žele doći u kamp, a osim stalnih volontera, dolaze nam i volonteri posjetitelji, najčešće bogoslovi i đakoni naše Nadbiskupije. Trenutno nam je na raspolaganju četrdesetak volontera, a zaduženi su za kuhanje čaja i distribuciju odjeće. Dnevno podijelimo i do 500 litara čaja, ovisno o broju izbjeglica. Čaj se kuha u vojnoj kuhinji koju nam je postavila hrvatska vojska s kojom rado surađujemo, kao i sa svim organizacijama u centru. Osim čaja, volonteri u distribucijskom šatoru dijele odjeću i obuću koju dobivamo iz donacija, nerijetko uz suradnju sa Crvenim Križem odvode bolesne liječniku, pričuvaju djecu majkama koje dolaze, razgovaraju s ljudima kojima je često potrebna samo lijepa riječ… Aktivnosti je puno i svaka nas od njih obogaćuje. Osim ljudstva, Caritas je zimskom tranzitnom centru donirao 500 kreveta na kat, grijani šator od 600 kvadrata za izbjeglice te sanitarni čvor za djelatnike nevladinih udruga.“

Iznenađuje li te odaziv volontera? Čime su potaknuti na volontiranje?

„Radosna sam zbog velikog broja volontera koji se izmjenjuju u kampu. Naravno da se puno više ljudi može uključiti u volontiranje, ali Caritas je zahvalan svima koji odvajaju svoje vrijeme i dolaze pomagati. Voljela bih kada bi se više svećenika i redovnica uključilo u rad. Za sada imamo jednu redovnicu kao stalnog volontera. Voljela bih, kada bi i teolozi prepoznali potrebu dolaska, barem kao volonteri-posjetitelji. Svjesna sam da o izbjegličkoj krizi iz crkvenih redova nemaju svi isto mišljenje, često ono nije ni pozitivno, ali napominjem, i ja sam u početku bila „tvrd orah“. Crkva treba svim srcem biti uključena u izbjegličku krizu. Drago mi je kada nas posjeti naš nadbiskup Đuro Hranić, kao i ravnatelj Hrvatskog Caritasa Fabijan Svalina. To puno znači našim volonterima jer u tome vide podršku i odobravanje za ono što rade. Naši volonteri su ljudi velika srca, oni ne dolaze s predrasudama, otvoreni su za druge. Vide nevolju i žele pomoći – jednostavna formula, bez puno kompliciranja. Kriza se događa sad i ovdje, u našem susjedstvu. Potrebo je sam malo vremena kako bi svi bili njezin dio. Ništa nas ne košta, iz kampa možemo otići samo bogatiji.“

Margareta je pozvala sve koji žele pomoći – uključiti se u volontiranje ili donirate materijalna sredstava – da se obrate župnicima u svojim župama, koji su poveznica s Caritasom Đakovačko-osječke nadbiskupije i koordinatoricama u Zimskom tranzitnom centru. Priredila: M. Kuveždanin

U Centru za prihvat beskućnika održana je 27. siječnja 2016. godine,  6. Psihosocijalna radionica na temu „Kreativno rješavanje problema“.

Sudionici radionice raspravljali su o utjecaju samopoštovanja na spremnost suočavanja s problemima te o strategijama suočavanja i strategijama izbjegavanja problema. Voditeljica radionice Sandra Vučković provela je vježbu s korisnicima Centra o prepoznavanju vlastitih strategija suočavanja i izbjegavanja problema. Sudionici su putem upitnika procjenjivali vlastite kapacitete za aktivno suočavanje s problemima i donošenje odluka.

Voditeljica ih je upoznala s metodama pomoću kojih osobe motivira na aktivnost i kreativnost u suočavanju s problemima. Korisnici su osmišljavali različite aktivnosti koje im mogu koristiti u rješavanju vlastitih problema.

Svrha ove radionice je osnaživanje korisnika Centra na aktivan i kreativan pristup u rješavanju problema u cilju pružanja podrške pri zapošljavanju i motiviranja za pozitivne akcije.

Ovo je bila posljednja Psihosocijalna radionica u sklopu projekta „Resocijalizacija beskućnika – Razvoj novih vještina i podrška pri zapošljavanju“ sufinanciranog od Ministarstva socijalne politike i mladih, a nakon Psihosocijalnih radionica nastavljamo s drugim aktivnostima navedenoga projekta.

 Ivona Ivanović Srnović

U petak, 22. siječnja 2016. god. u Caritasovom Centru za dijete u Osijeku održana je radionica pod nazivom Razvoj privrženosti između majke i djeteta.  Vodila ju je Karolina  Burek Bilokapić, soc. pedag., a dio je  projekta  Između radosti i očekivanja koje zajednički provode Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije i Bračno i obiteljsko savjetovalište. Predavačica je   roditeljima ukazala na  različite tipove privrženosti. Tako je istaknula da se pojmom  privrženosti naziva  emocionalna  veza  između dojenčeta i roditelja,  koja nastaje tijekom prve godine djetetova života, pri čemu je presudna kvaliteta brige o djetetu. Prema teoriji privrženosti, djetetu roditelj služi kao sigurna baza, početna točka od koje istražuje svijet pri čemu, s vremena na vrijeme, dijete provjerava dostupnost roditelja. Postoje četiri osnovna tipa privrženosti: sigurna,  ansiozno-izbjegavajuća, ambivalentno-opiruća i kontrolirajuća privrženost. Naravno, najpoželjnija je sigurna privrženost.

U situacijama koje predstavljaju prijetnju za dijete (poput gladi, buke, nepoznate situacije), potreba za roditeljem aktivira se te dijete traži zaštitu. Stil privrženosti ovisi o roditeljskoj sposobnosti da uoči djetetovu potrebu za bliskošću s njim te o osjetljivosti na nju.  Dijete na osnovi roditeljske sposobnosti da uoči što ono treba i odgovaranja na to, gradi sliku o sebi kao biću koje (ni)je vrijedno roditeljske ljubavi i pažnje, te donosi zaključke je li roditelj voljan i sposoban zadovoljiti njegove potrebe kada se pojave. Kako dijete odrasta, taj unutarnji radni model služi za gradnju odnosa s drugim ljudima.

Ako majka primjereno reagira na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama, ona omogućuje djetetu sigurnu osnovu na temelju koje ono stvara sliku o sebi i svijetu oko sebe kao i načine sučeljavanja sa stresom. Kvalitetna briga majke (roditelja) omogućuje djetetu da stvori pozitivnu sliku o sebi te dijete sebe doživljava prihvaćenim i voljenim. Druge ljude dijete će doživljavati kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne, na koje se može osloniti i s kojima može biti blizak.

Djeca koja su ostvarila sigurnu privrženost imaju manje emocionalnih i ponašajnih problema.

Roditelji su se aktivno uključili u tijek radionice svojim primjerima i pitanjima.

Župnik Vođinaca p. Ante Šiško i predstavnici krizmanika su 23. prosinca 2015. godine posjetili Caritasovu Pučke kuhinju-Vinkovci. Ujedno su se upoznali s radom kuhinje, družili se s korisnicima i donijeli financijsku pomoć u iznosu od 3.700,00 kuna koju su prikupili prodavajući kolače koje su ispekli dobri ljudi iz župe.  Osim toga, nekoliko dana prije dolaska su u sklopu projekta “Veliko srce za male ljude” poslali donaciju namirnica koju su također prikupili od župljana.