Povijest

A.   OSNUTAK  KARITASA  U  RATNIM  PRILIKAMA, 30. travnja 1943. godine

Datum nastanka  DIJECEZANSKOG  ODBORA  KARITAS-a u Đakovačkoj biskupiji  veže se  uz imenovanje članova povjerenstva Karitasa za đakovačku biskupiju,  te je stoga prihvaćen 30. travnja 1943. godine kao « dan kad sam okružnicom br. 440/43 proširio rad i djelovanje Karitasa zagrebačke nadbiskupije  i na područje naše đakovačke biskupije i s njom spojene Apostolske Administrature» kako piše biskup dr. Antun Akšamović, Đakovački i Srijemski biskup, u dokumentu kojem imenuje  Stjepana Bulata, duhovnika bogoslovnog sjemeništa i Vendelina Kristeka, vjeroučitelja za članove povjerenstva Karitasa za đakovačku biskupiju (3).

Okružnicom od 11. svibnja 1943. godine, biskup Akšamović imenuje preč. mons. Antuna Mitrovića, umirovljenog župnika u Vinkovcima, povjerenikom Karitasa za đakovačku biskupiju. Razlog tomu je što se » Karitas u našoj biskupiji liepo širi i u svojem radu nailazi na liepe uspiehe, potrebno je da se taj rad što bolje organizira i odavle iz Đakova jedinstveno upravlja» (4) To znači da je karitativno djelovanje poznato i od prije ali se želi koordinirati njegovo djelovanje.

«Vi ćete u smislu mojih okružnica  i u smislu svih drugih naputaka … voditi svu brigu za pravilan rad Karitasa da u cijelosti zadovolji  važne potrebe u koju svrhu je Karitas osnovan» (5) Dakle, postoje i smjernice za njegov rad, napose smjernice Zagrebačkog nadbiskupa i Zagrebačkog Karitasa koji uspješno djeluje već nekoliko godina.

A mons. Ilija Anaković, dekan Valpovački, radi promocije i kvalitetnijeg djelovanja Karitasa preporuča da se animiraju svećenici na koronama jer je to najbolja prilika da se svećenici o akciji dogovore, piše on u dopisu Biskupskom ordinarijatu 13. srpnja 1943. godine. To je već naznaka razvoja dekanatskih Caritasa za vrijeme Domovinskoga rata.

Organizirane karitativne akcije u Đakovačkoj biskupiji sve su učestalije kako za područje pasivnih krajeva u Hrvatskoj tako i za potrebe zatočenih Hrvata u talijanskim sabirnim  logorima npr. u Padovi. Piše nadbiskup Stepinac Đakovačkom biskupu 09. travnja 1943. godine zamolbu: « Kako su vjernici Vaše biskupije relativno još imućni, nadati se, da će odaziv biti velik, a pružena pomoć, da će mnoge naše spasiti od sigurne smrti.»

U tijeku rata pojavljuje se veći broj izbjegličke djece koje treba zbrinuti kod građanskih obitelji, a posebno treba voditi brigu o njihovom tjelesnom zdravlju i duhovnom odgoju, kako naglašava biskup Akšamović, općinskom poglavarstvu grada Đakova od 16. veljače 1943. godine. Za njihovo uzdržavanje neka se « razpiše karitativni namet, a svećeništvo će rado pomagati svojim prinosima».

Pomoć pasivnim krajevima: Dalmacije, Dalmatinskih otoka, Hrvatskog Primorja i Hercegovine je apel koji potiče na novu karitativnu akciju u Đakovačkoj biskupiji  a prema zamolbi nadbiskupa Stepinca u pismu od 09. veljače 1943. godine. U tom pismu između ostaloga piše:» Osim toga poteškoća je sada, jer je i država počela da rekvirira hranu, da opskrbi vojsku i pučanstvo. Ali uza sve to Karitas sa svojim sakupljanjem učinit će veliku pomoć za gladno pučanstvo, jer narod imade najviše povjerenja baš u sakupljanje hrane po Karitasu. Uspjeh akcije Karitasa zavisi u prvom redu od svećenstva. Gdje se svećenstvo zauzme za tu akciju, tamo je uspjeh siguran.»

To je uistinu veliko priznanje Caritasu.

Prikupljanje predmeta za bolnicu Crvenog križa za civilno  pučanstvo u Zagrebu, jedna je od sličnih akcija koju je Karitas provodio na području Đakovačke biskupije.

Ovo je preteča vrlo dobre suradnje Crvenog križa i Caritasa koja je i za vrijeme Domovinskog rata bila na vrlo visokom i zavidnom nivou.

Za troškove prijevoza prikupljene pomoći Karitas se sam skrbio ili je dobivao potporu općinskih vlasti kao i organiziran prijevoz do potrebnih pod posebnom pratnjom vojske (Dubrovnik, Hvar …) I vreće za prikupljanje hrane koje je Karitas dobivao, dijelile su se svećenicima-župnicima kako bi se na što bolji način pakirala i sačuvala hrana a i njih same potaknulo na «karitativne namete».

Zanimljivo je primijetiti da je akcija sabiranja hrane protekla sa začuđujućim uspjehom te se sam biskup Akšamović čudi da je tom prilikom samo u Vinkovcima na željeznici utovareno 14 vagona hrane, kako piše 28. svibnja 1943. godine, povjereniku za Karitas, mons. Mitroviću.

Sam se biskup 1942. godine zauzima kod Poglavnika da se logor židovskih žena i muškaraca u Đakovu zatvori. To nam pokazuje svestranost i zauzetost Caritasa za sve ljude u potrebi, a Crkvu kao braniteljicu ljudskih prava u nehumanim ratnim uvjetima. To je bio glas Crkve svezanih ruku!

B.   CARITAS  DJELUJE   U  SKROVITOSTI  ZA  VRIJEME   JUGOSLAVENSKOG  REŽIMA

O ovim teškim uvjetima za cjelokupni život Crkve u Hrvatskoj, a napose o njezinoj karitativnoj ulozi nemamo puno relevantnih podataka osim da je rad župnih Caritasa sveden na minimum tj. nema više velikih akcija koje je Karitas znao organizirati a u čemu su svećenici imali vrlo važnu ulogu. Odmah poslije II. svjetskog rata, zabranjen je rad Caritasa, napose utamničenjem njegova promotora i podupiratelja nadbiskupa Stepinca. Treba se prisjetiti i radi povijesti naglasiti da je 1933. godine nadbiskup Bauer službeno osnovao Karitas za područje Zagrebačke nadbiskupije, ali se osobitim zalaganjem njegova tajnika Stepinca razvila karitativna mreža. Postojao je i časopis Karitas , koji je karitativnom radu pružao stručnu i organizacijsku pomoć. Sve je to nestalo već 1946. godine.

Tek se 1965. godine dogodio skroman početak djelovanja Caritasa kad je Glas Koncila otvorio rubriku « Tko je moj bližnji « i na taj način dao prostora dobrim ljudima da pomognu ljudima u potrebi.

Crveni križ Jugoslavije imao je nezamjenjivu ulogu ublažavanja posljedica siromaštva te je na taj način postao i djelovao kao  jedina humanitarna organizacija na području bivše Jugoslavije.

Tek 1989. godine osniva se Središnji odbor Caritasa Biskupske konferencije Jugoslavije sa sjedištem u Zagrebu. Njegova je uloga bila poticanje oživljavanja karitativne djelatnosti u svim biskupijama bivše Jugoslavije i koordiniranje s Caritasom Internationalis sa sjedištem u Rimu. Neposredno nakon osnutka imenuju se u pojedinim biskupijama povjerenici za Caritas koji će kasnije preuzeti ulogu ravnatelja. Caritas već tada zadobiva određenu strukturu koja će za vrijeme Domovinskog rata preuzeti i ostvariti vrlo zapaženu ulogu i pomoć ljudima u potrebi. Nije se tada moglo naslutiti da će Caritas ponovno niknuti iz potrebe ratnih okolnosti.

C.   CARITAS  U  VRIJEME  DOMOVINSKOG  RATA

Teške ratne prilike uvjetovale su nastanak  učinkovite i dobro organizirane strukture Caritasa na području naše nadbiskupije.  Ravnali smo se  prema ustrojstvu biskupije te su formirani: župni , dekanatski i biskupijski Caritas. Dijecezanski biskup  mons. Ćiril Kos brzo je uvidio da je potrebno organizirano pomagati prognanoj i izbjegloj braći te je podržavao ovakvu strukturu, susretao se osobno s ljudima u potrebi a vrijeme koje je poklanjao donatorima i gostima iz inozemstva uvelike je promijenilo njihov stav i odnos prema svemu što se događalo u Domovinskom ratu.

Važno je spomenuti da je gajio i međukonfesionalne susrete što je Caritasu naše nadbiskupije pomoglo otvoriti vrata svima koji su sumnjičavo promatrali djelovanje Crkve. Još su uvijek svježe uspomene na prognaničko naselje u Gašincima gdje su većinom bili smješteni muslimani  a redovita opskrba karitativnom pomoći nije niti u jednom trenutku izostala kao niti duhovna pomoć za katolike smještene u istom kampu kao i u drugim prognaničkim naseljima u našoj nadbiskupiji.

Za vrijeme Domovinskog rata imali smo 11 dekanatskih Caritasa na čijem su čelu bili ravnatelji koje je imenovao dijecezanski biskup. Oni su bili nezaobilazni koordinacijski uredi za rad i razvoj župnih Caritasa kao i za promociju volonterskog rada.

Važno je spomenuti da je od samog početka Domovinskog rata, Caritas za Srijem imao svoju strukturu i samostalno djelovao što je još jedan pokazatelj da je rad Caritasa dobro osmišljen i organiziran.

Župni Caritasi su bili mjesta prihvata prognanih i izbjeglih, mjesta primitka i distribucije karitativne pomoći, mjesta odakle je  informacija o stvarnim prilikama uzrokovanim ratom brzo dolazila do centralnog ureda u Đakovu, a u svrhu lobiranja u inozemstvu, ali i tuzemstvu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *