Razgovor s Margaretom Gregić, koordinatoricom Caritasa u Zimskom tranzitnom kampu u Slavonskom Brodu.

SLAVONSKI BROD (TU) – Margareta Gregić, jedna je od tri koordinatorice Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije u Zimskom tranzitnom centru u Slavonskom Brodu. Završila je Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, član je Povjerenstva za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije u kojemu je zadužena za provođenje formacije „Mladi za mlade“, no s početkom migrantske krize migranti i sve što im je potrebno postali su njezina glavna obveza.

Koliko se promijenila tvoja slika o migrantima od početka rada u Opatovcu pa do danas, kada si u centru u Slavonskom Brodu.

„Uvelike se promijenila. Bila sam jedna od onih koji nisu dovoljno upoznati s cijelom izbjegličkom krizom i svime što ona sa sobom nosi, pa su moji stavovi pema svemu bili negativni. Nikada nisam imala ništa protiv ljudi koji su u nevolji, protiv onih kojima je potrebna pomoć, dapače, rado bi im pomogla. Ali sam bila svjesna činjenice da izbjeglička kriza nosi mnoge negativnosti, možda i opasnosti (što možemo vidjeti i u medijima), stoga sam zauzela više obrambeni stav – da me cijela priča ne zanima i nadala sam se da nikada neću imati bliži kontakt s tom situacijom. Ali, Bog djeluje na jako zanimljiv način, na koji mi ne možemo utjecati. Moj posao vezan je upravo za taj nevoljni narod, pa sam u samom središtu događanja, svakodnevno u doticaju s izbjeglicama, te s njima proživljavam barem trenutak njihove nevolje. Biti u kampu dio je moga posla, ali ja ne samo da moram biti tamo, već i želim. Trenutno se u svijetu događa nešto veliko, mijenja se povijest i ne biti dio toga, uistinu bi bio promašaj. Bog me na zanimljiv način naučio lekciju. Manje pričaj, a više radi, ne sudi unaprijed… Postala sam dio onoga od čega sam najviše zazirala, morala sam biti tamo jer mi je to posao. U početku sam s uzdignutim nosom i ravnodušno koračala Opatovcem, govoreći sama sebi: to je samo posao a oni su samo broj. Bilo je dovoljno svega nekoliko sati i susreta s tim ljudima da se moje mišljenje promijeni. Ne iz korijena, i dalje sam svjesna kako ova kriza ima pozitivnih i negativnih strana, ali znam da smo mi tom narodu, koji prelazi tisuće i tisuće kilometara spašavajući život u nevolji, potrebni.“

Možeš li usporediti rad u Opatovcu i u Slavonskom Brodu?

„Prvi dolazak u kamp u Slavonskom Brodu bio je pun negodovanja i volontera i djelatnika. Ne zato jer nešto u Slavonskom Brodu ne valja, nego Opatovac je imao dušu, drugačiju dušu od Slavonskog Broda. U Slavonskom Brodu sve je veće, mogu reći i strože uređeno. Zna se raspored vlakova, točno se zna koje je zaduženje koje organizacije, što tko radi, tko gdje smije ići. U vremenu kada nema dolazaka izbjeglica obavljamo neke druge poslove vezane uz organizaciju ispred koje smo ili se svi međusobno družimo. U Opatovcu je to bilo puno drugačije. Nije bilo rasporeda, izbjeglice su stizale u broju znatno većem, no što je kamp imao kapacitet. Svi smo sve radili, nije bilo važno koja je tko organizacija i za što je zadužen. Radilo se 24/7, dok možemo stajati na nogama, spavali smo naslonjeni na zid ili na klupama. Smjene nisu bile točno određene, bila je velika površina kampa gdje su se izbjeglice smjele kretati jer je gotovo čitav kamp bio raspoređen u sektore. Svi smo disali kao jedno jer su to bili počeci dolaska izbjeglica i nisi mogao ne biti dio kampa. Dovoljan je bio jedan dan da sve upoznaš jer se ponekad činilo da smo svi uvijek i stalno tamo prisutni. Bilo je hladno, maglovito, bilo je i sunčanih dana, a ponekad je kiša padala dva dana i dvije noći bez prestanka, blato je bilo do koljena, zaboravili smo da taj dan nismo ručali, a ni dan poslije, izbjeglice su bile na svakom koraku, miris kampa u odjeći, na koži, i kada idemo kući… Ali smo se borili i za njih i za sebe. Isto kao u Slavonskom Brodu, sve radimo isto, samo puno organiziranije, urednije, uz nešto više pravila i reda.“

Koja su tvoja zaduženja?

„Najdraži zadatak svakako je rad s volonterima. Uz svoje kolegice, Irenu Marinović i Dunju Jurić, zadužena sam za raspored i rad naših volontera u kampu. Poveznica sam između Hrvatskoga Caritasa i Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Pišem dnevna i tjedna izvješća o radu Caritasa na terenu, brinem za visibility u kampu, dočekujemo goste drugih Caritasa. Prilikom posebnih prigoda organiziramo događanja u kampu za sve djelatnike i volontere kao što je bio predbožićni koncert, radionica izrade ukrasa za bor… Nastojim širiti područje djelovanja Caritasa jer uvijek postoji nešto novo što možemo raditi. Surađujem na terenu s ostalim organizacijama, dajem izjave za medije, a tu je i neizbježna dokumentacija kod ulaska ili izlaska donacija koje dobivamo, vođenje statistike o distribuciji u centru i dr. Posla uvijek ima. Ponekad bude i naporno, ali uz kolege u Hrvatskom Caritasu i Caritasu Đakovačko-osječke nadbiskupije, ništa nije teško. Ipak, posebno drago mi je biti dio tima koji dijeli čaj i odjeću u distribucijskom šatoru, to jest posao naših volontera, ali tamo je mjesto gdje je srce.“

 Postoji li nekakvo najteže iskustvo iz centra, a onda i iskustvo kojega se najradije sjetiš?

„Najteže je gledati patnju naroda i u tim trenucima dajem sve od sebe da pomognem. Najteže je bilo u danima kada je padao snijeg i kada su temperature bile i do 11 stupnjeva ispod nule. Uvijek se sjetim kako su ti ljudi do neki dan bili u gumenim čamcima, prelazili hladno i nemirno more, a sada na svu tu nevolju još trpe jaku hladnoću. Dolazili su bosi, doslovno bosi. Odrasli ljudi i djeca, male bebe bez cipela i čarapa na nogama, s tankom jaknom, izgubljenih pogleda, promrzli. Dok te gledaju u oči pogledom traže pomoć, tresu se od hladnoće, ali nikad ne zaborave zahvaliti za čašu vrućeg čaja. Bolesni su i gladni, tužni.

Neki dan je jedan Sirijac izašao iz registracijskog šatora, sjeo na hladno i mokro kamenje, glavu naslonio na ruke i počeo plakati. Oni su očajni, ponekad ne vide izlaz, kao da putuju bez cilja. Ali svaki od njih ima lijepu riječ za nas. Često nas pitaju jesmo mi u tom šatoru zbog njih, jel nam hladno…

Čovjek bez čarapa na hladnom kamenju, na snijegu, gladan i promrzao, bolestan, izgubljen, mene pita jesam umorna i je li mi hladno. Tada stisnem usne i zube, i samo plačem. Mnogih ću se sjećati… Denisa iz Opatovca, izbjeglice s velikom putnom torbom na leđima koji je izgubio brata, također bez cipela, drag i simpatičan dečko, koji je mogao tražiti što želi, a zatražio je jednu čokoladicu; majke s troje male djece koji su skakali od sreće kada sam im dala šal i rukavice; dojilje koja je sjedila pored mene i dojila dijete koje mi je kasnije dala u naručje, a bilo je staro svega 13 dana; gospodina koji je jedva stajao na nogama, sjeo na moju stolicu i samo počeo pričati: Ja sam liječnik, dermatolog, ono su mi kći i žena. Kći je studirala engleski jezik, ali je zbog rata prestala ići na fakultet i sad smo tu, idemo u Njemačku…, a onda je mahnuo glavom kao da ne vidi kraja toj patnji i otišao.

Bude i smiješnih trenutaka kada nešto radim sama, a izbjeglice mi priskoče u pomoć i onda izbjeglice pomažu izbjeglicama… Jednom se jedan mlađi dečko zaustavio pored stola gdje smo dijelili čaj. Nije htio ništa posebno, samo me pitao Jel ti nama pomažeš ? Odgovorila sam da, da svi mi ovdje nastojimo pomoći. Dalje je pitao jesam li kršćanka, a nakon što sam odgovorila pozitivno, rekao je: Ovo što radite je prekrasno, i ja želim biti kršćanin te je nastavio hodati prema izlazu iz šatora, glave okrenute prema nama.“

Jeli rad s migrantima utjecao na tebe osobno?

„Svakako. Tvrtko Barun, ravnatelj hrvatskoga JRS-a, kaže mi kako se naočigled mijenjam na bolje. Nasmijala sam se na to jer zna da sam u početku bila „tvrd orah“ i s kakvim sam stavovima došla u Opatovac. I dalje nastojim cijelu situaciju s izbjeglicama gledati realno. Ali, shvatila sam da ne mogu ništa sama odlučiti i taj tren kada čvrsto stisnem šaku i lupim o stol te kažem ja mislim…ja ću…ne želim ili želim, tada Bog promijeni moje planove i moji planovi postanu Njegovi. Uvijek kažem, sluga sam beskorisni i radim ono što mi je dano. Osjećam se blagoslovljeno jer mogu biti dio svega toga. Rekli bi migranti halalim sve ostalo – želim biti tamo dok dolaze, i svaki dan dok nisam tamo, bojim se da nešto važno propuštam. Neće ova kriza trajati do moje mirovine, bit će vremena za sve. Mnogi me pitaju je li me nije strah biti pored njih. Za sada mi gola, bosa i gladna djeca nisu učinila ništa nažao, kao ni odrasli. Nadam se da ni neće. Bude svega, neke odvodi policija, neki su nemirni i neraspoloženi, u Opatovcu sam svjedočila i nasilju, ali se ne bojim. Zamislim se nad svim kada uđem u šator s njih 500, a izlazna vrata su stotinu metara od mene. Oko mene stotine njih, svaki za minimalno glavu veći od mene, galame i hodaju lijevo-desno tražeći slobodan ležaj. Tada pomislim samo da mi je što prije do izlaza, ali onda čujem: Halo Croatia…thank you for everything, we love you!, i sve je lakše.“

Po čemu je rad Caritasa u centru specifičan? Ima li poteškoća s obzirom da je većina migranata islamske vjeroispovijesti?

„Caritas je svakako specifična organizacija stoga što mi predstavljamo Crkvu, radimo uime Crkve. Kao i sve druge nevladine organizacije pomažemo koliko možemo, ali to radimo na malo drugačiji način. Nisu svi oko nas vjernici, nemamo isti svjetonazor, pa nam se često čini da su naši koraci pod posebnim povećalom. Ne mislim ništa negativno, nego jednostavno u kampu se ne gleda samo na ono što mi radimo, nego i na način na koji to radimo, s koji stavom, što smo rekli ili učinili. Toga smo svjesni i nastojimo odgovorno i s pažnjom pristupiti svemu te uvijek na prvo mjesto staviti Caritas, organizaciju ispred koje stojimo, i Crkvu u čije ime djelujemo. Poteškoća nema. Ni u jednom trenutku nismo osjetili razliku u odnosu s izbjeglicama, bili oni muslimani ili kršćani. Prema svima se odnosimo jednako i nismo imali nikakvih neugodnih iskustava. Čak štoviše, mnogi nas prepoznaju i hvale naš rad. Među kolegama iz drugih organizacija, Caritas i Caritasovi volonteri prepoznatljivi su po gostoljubivosti i radosti, mi sve radimo s osmijehom i kod nas su svi uvijek dobrodošli. Naš šator u kojemu kuhamo čaj, mjesto je okupljanja mnogih koji odmaraju od posla ili su u prolazu.“

Kakvo je trenutno stanje u centru?

„Mnogi se iznenade kada čuju da izbjeglice i dalje dolaze u kamp. Možda vijest nije toliko u medijima, ali u kampu je situacija što se tiče dolazaka gotovo uvijek ista. Ponekad dođu dani kada dnevno uđe jedan vlak od 1.000 ljudi. A ponekad, što je češća i trenutna situacija, da u kamp dolaze i do četiri vlaka dnevno što iziskuje cjelodnevnu aktivnost. Vlakovi dolaze oko 3, 9,15 i 21 sat. Volonteri Caritasa raspoređeni su u tri smjene: od 6 do 14; 14 do 22 i od 22 do 6 ujutro. Volonteri sami odlučuju kada žele doći u kamp, a osim stalnih volontera, dolaze nam i volonteri posjetitelji, najčešće bogoslovi i đakoni naše Nadbiskupije. Trenutno nam je na raspolaganju četrdesetak volontera, a zaduženi su za kuhanje čaja i distribuciju odjeće. Dnevno podijelimo i do 500 litara čaja, ovisno o broju izbjeglica. Čaj se kuha u vojnoj kuhinji koju nam je postavila hrvatska vojska s kojom rado surađujemo, kao i sa svim organizacijama u centru. Osim čaja, volonteri u distribucijskom šatoru dijele odjeću i obuću koju dobivamo iz donacija, nerijetko uz suradnju sa Crvenim Križem odvode bolesne liječniku, pričuvaju djecu majkama koje dolaze, razgovaraju s ljudima kojima je često potrebna samo lijepa riječ… Aktivnosti je puno i svaka nas od njih obogaćuje. Osim ljudstva, Caritas je zimskom tranzitnom centru donirao 500 kreveta na kat, grijani šator od 600 kvadrata za izbjeglice te sanitarni čvor za djelatnike nevladinih udruga.“

Iznenađuje li te odaziv volontera? Čime su potaknuti na volontiranje?

„Radosna sam zbog velikog broja volontera koji se izmjenjuju u kampu. Naravno da se puno više ljudi može uključiti u volontiranje, ali Caritas je zahvalan svima koji odvajaju svoje vrijeme i dolaze pomagati. Voljela bih kada bi se više svećenika i redovnica uključilo u rad. Za sada imamo jednu redovnicu kao stalnog volontera. Voljela bih, kada bi i teolozi prepoznali potrebu dolaska, barem kao volonteri-posjetitelji. Svjesna sam da o izbjegličkoj krizi iz crkvenih redova nemaju svi isto mišljenje, često ono nije ni pozitivno, ali napominjem, i ja sam u početku bila „tvrd orah“. Crkva treba svim srcem biti uključena u izbjegličku krizu. Drago mi je kada nas posjeti naš nadbiskup Đuro Hranić, kao i ravnatelj Hrvatskog Caritasa Fabijan Svalina. To puno znači našim volonterima jer u tome vide podršku i odobravanje za ono što rade. Naši volonteri su ljudi velika srca, oni ne dolaze s predrasudama, otvoreni su za druge. Vide nevolju i žele pomoći – jednostavna formula, bez puno kompliciranja. Kriza se događa sad i ovdje, u našem susjedstvu. Potrebo je sam malo vremena kako bi svi bili njezin dio. Ništa nas ne košta, iz kampa možemo otići samo bogatiji.“

Margareta je pozvala sve koji žele pomoći – uključiti se u volontiranje ili donirate materijalna sredstava – da se obrate župnicima u svojim župama, koji su poveznica s Caritasom Đakovačko-osječke nadbiskupije i koordinatoricama u Zimskom tranzitnom centru. Priredila: M. Kuveždanin

OSIJEK (TU) – Već tradicionalno u vrijeme adventa pokrenut je nadbiskupijski projekt „Veliko srce za male ljude“, koji se provodio od 13. studenoga 2015. godine do 8. siječnja 2016. godine na područjima gdje djeluju Caritasove Pučke kuhinje. Projektom su obuhvaćeni Osječki istočni, Osječki zapadni, Čepinski, Vinkovački, Otočki, Vukovarski, Slavonskobrodski, Garčinski, Sibinjski i Velikokopanički dekanat.

Prikupljena sredstva namijenjena su lakšem funkcioniranju Pučkih kuhinja na području spomenutih dekanata. Temeljem prikupljenih podataka pokazalo se da župe koje imaju dobro organiziran župni Caritas redovito sudjeluju u ovom projektu te na taj način omogućuju da projekt postigne svoj cilj, a to je ublažiti socijalnu krizu. Stalni i novi donatori su i ovaj put svojim financijskim i materijalnim donacijama pružili tračak svjetla i nade za bolje sutra krajnjim korisnicima Caritasovih socijalnih projekata. Olivera Balatinac

U srijedu 25. studenoga 2015. god. u Caritasovom Centru za dijete u Osijeku, održana je radionica za roditelje s nazivom Razvoj emocionalnih vještina kod djece. Radionicu je vodila Karolina Burek Bilokapić, prof. soc. pedagog. Radionica se odvija u okviru projekta Kompetentni roditelj-kompetentno dijete, VII. ciklus koji zajednički ostvaruju Bračno i obiteljsko savjetovalište i Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Voditeljica je prisutne roditelje pozvala da osvijeste mjesto u tijelu gdje osjećaju pojedine emocije. Sudionici su većinom osvijestili ljutnju. Osjećaji imaju svoju ulogu da se osoba suoči sa stvarnošću koja je pred njom, napomenula je voditeljica. Ljutnja se može javiti u situaciji opasnosti kada nas energija koju osjećamo potiče na borbu ili na bijeg. Emocije općenito služe ili za suočavanje sa situacijom ili za komunikaciju s okolinom.

Za razliku od odraslih kada djecu preplave snažne emocije oni ih ne znaju prilagoditi. Stoga je dobro kada su primjerice djeca ljuta, da im roditelji ne drže prodike, nego da pričekaju da ih ljutnja prođe. Svakako je važan razgovor s djecom o emocijama, kao što je primjerice pojašnjavanje da je u redu biti ljut, ali da nije u redu tada učiniti nešto loše sebe ili drugima. Pri završetku radionice roditelji su razgovarali o tome što čine za primjerice smirivanje ljutnje kod sebe i kod svoje djece, te koja su njihova iskustva pri odgoju djece u razvoju emocionalnih vještina.

Mole se svi koji žele volontirati u kampu za izbjeglice u Slavonskom Brodu (industrijska zona – Bjeliš) da slijede sljedeći postupak za izdavanje akreditacija za ulazak u kamp:

1. Poslati ime, prezime, OIB, mjesto i župu iz koje dolaze na mail: caritas.volonteri.sb@gmail.com

2. Koordinator Caritasa popis šalje MUP-u na provjeru, te HCK i GD Crvenog križa u Slavonskom Brodu na znanje. Nakon toga, po mogućnosti u grupama, dolazi se osobno u kamp gdje službena osoba MUP-a fotografira svaku osobu i izdaje važeću akreditaciju. Akreditacija vrijedi za neograničen broj ulazaka, do opoziva.

Radno vrijeme MUP-a na ulazu u kamp u SB za fotografiranje i izdavanje akreditacije je od ponedjeljka do petka od 9 do 13 sati.

3. Caritasovim volonterima koji su se već registrirali za volontiranje u izbjegličkom kampu u Opatovcu akreditacije vrijede i za kamp u Slavonskom Brodu. Na ulazu u kamp potrebno je javiti se djelatnicima MUP-a i pokazati akreditaciju iz Opatovca.

Ukoliko ste se akreditirali kao volonter Caritasa, a nećete volontirati u Slavonskom Brodu, lijepo molimo da svoje podakte s akreditacije pošeljete na mail caritas@djos.hr na koordinatoricu Margaretu Gregić. Vaši podatci biti će prosljeđeni u MUP kako bi se akreditacije poništile.

BRODSKO VINOGORJE (TU) – U pastoralnom centru Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brodskom Vinogorju održan je 24. listopada prvi koordinacijski sastanak predstavnika Hrvatskog Caritasa, Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije te volontera Caritasa Slavonskobrodskih dekanata povodom skorog otvaranja zimskoga tranzitnog kampa za migrante na Bjelišu u Slavonskom Brodu.

Uime Hrvatskog Caritasa nazočila je zamjenica ravnatelja Suzana Borko te predstavnik Caritasa Internationalis Pasquale Ionta, ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije dr. Drago Tukara, ravnatelj Caritasa Slavonskobrodskih dekanata vlč. Markan Kormanjoš te tridesetak volontera sa svojim župnicima.

Pozdravne riječi uputili su vlč. Kormanjoš te dr. Tukara, a potom je S. Borko podsjetila na početak migrantske krize u Hrvatskoj te humanitarni odgovor koji je dosad dao Hrvatski Caritas, odnosno Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije, kao dio strukture nevladinih udruga koje djeluju u privremenom prihvatnom centru u Opatovcu. „Ovdje smo da zajedničkim snagama pokušamo dati jedan institucionalni odgovor Crkve“, naglasila je S. Borko i uputila prisutne kako se migrantska kriza rješava na dva nivoa. Za rješavanje na državnom nivou, prema odluci Vlade RH, odgovorno je Ministarstvo unutarnjih poslova u suradnji s Državnom upravom za zaštitu i spašavanje i Hrvatskom vojskom koja daje logističku podršku, a na humanitarnom nivou djeluju međunarodne i hrvatske nevladine organizacije pod koordinacijom Hrvatskog Crvenog križa te skrbe o dostojanstvenom zbrinjavanju migranata.

„Možemo li tim ljudima pomoći da njihov prolazak kroz našu zemlju bude na način koji doista oslikava duh ove zemlje, može li on biti kršćanski, katolički i možemo li ponuditi hranu, vodu, piće, krov nad glavom, medicinsku skrb koja im je potrebna, pa čak i prijevoz te ih tretirati dostojanstveno i ljudski?“ pitala je zamjenica ravnatelja HC-a, motivirajući za suradnju prisutne volontere. „Najvažnije u angažiranju u ovoj situaciji, kao i u svakoj u kojoj volonteri djeluju, jest da doživljavamo čovjeka koji je u potrebi“, rekla je te pojasnila kako su Caritasovi volonteri u Opatovcu većinom zaduženi za podjelu i spremanje paketa hrane, kuhanje i podjelu čaja, pratnju potrebitih do liječničkih ili nekih drugih službi.

Opisujući emotivno nabijene trenutke kada se uspije osigurati topla odjeća za promrzlu djecu, obuća za muškarce koji hodaju bosi, pronaći izgubljenog člana obitelji migranata ili im nakon dugog puta dati šalicu toplog čaja, S. Borko potaknula je buduće volontere na otvorenost i spremnost na suradnju te zahvalila svima koji su spremni pomoći. Podsjećajući da je okružnica koju je uputio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić još uvijek aktualna te da se namirnice i dalje prikupljaju, uputila je zahvalu nadbiskupu na potpori i osobnom zauzimanju u ovoj migrantskoj krizi, kao i župniku u Bapskoj Pavlu Kolareviću koji sa svojim župljanima danonoćno pomaže migrantima te prisutnom župniku iz Bošnjaka, vlč. Josipu Filipoviću i njegovim volonterima.

Uslijedilo je iznošenje iskustava koordinatorica u privremenom prihvatnom centru u Opatovcu, bivše koordinatorice Ivanke Domazet te sadašnje Margarete Gregić, kao i volontera iz Bošnjaka – Đurđice i Luke. Opisujući rad u prihvatnom centru i po desetak sati dnevno, svi su istaknuli zajedništvo, međusobnu pomoć svih volontera te zadovoljstvo kada se uspije pomoći ljudima u potrebi, što ih potiče da se vrate u Opatovac dalje pomagati, pa i nakon redovitog posla, nastave u školi ili predavanja na fakultetu. Na djelovanje volontera osvrnuo se i župnik Filipović iz čije se župe u volontiranju u Opatovcu izmjenjuje 56 osoba te je budućim volonterima u Slavonskom Brodu poručio: „Neka bude što više onih koji će pokazati osjećaj prema ovim ljudima jer tamo neće vidjeti teroriste, već bosu i promrzlu djecu, trudnice, muškarce koji su poderali obuću pješačeći – a to je Krist koji treba naše ruke.“

Obratio se i Pasquale Ionta, pojašnjavajući kako je prije nekoliko tjedana u Hrvatskoj bio kao predstavnik mreže Caritasa Njemačke, Švicarske i Austrije, a sada je ovdje kao predstavnik Caritasa Internationalis, konfederacije Caritasa za cijeli svijet, koja prati migrantsku krizu i pomaže nacionalne Caritase u potrebi. Pojasnio je kako na temelju potreba koje se na terenu mijenjaju iz sata u sat treba pomoći ljudima, a sada se trenutno zajedničkim snagama pokušati domisliti što učiniti i kako se pripremiti za otvaranje kampa u Slavonskom Brodu.

Dr. Tukara zahvalio je na suradnji Hrvatskom Caritasu, Caritasu Internationalis, kao i djelatnicima i volonterima Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije te svećenicima. Izrazio je želju za suradnjom i dogovorom te istaknuo da će Slavonski Brod sigurno pozitivno, pa možda i spremnije, odgovoriti na krizu, jer sada imamo iskustvo iz Opatovca. „Svi volonteri dijele teret s Caritasom Đakovačko-osječke nadbiskupije, pa i Hrvatskim Caritasom“, rekao je ravnatelj te zamolio svećenike da ponovno aktualiziraju nadbiskupovu okružnicu.

Tijekom koordinacije istaknuto je kako Caritas nastoji privremeni tranzitni kamp u Slavonskom Brodu opremiti krevetima, podlošcima za ležanje, hranom, obućom, odjećom, higijenskim potrepštinama, šatorima i čajem. Pojašnjeno je da će se vjerojatno tijekom prijelaznog vremena morati djelovati na dvije lokacije, i u Opatovcu i u Slavonskom Brodu, što zahtijeva udvostručavanje snaga na terenu, pa su prisutni volonteri potaknuti na motiviranje zainteresiranih za suradnju u svojim župama, kao i na prikupljanje potrepština koje se pohranjuju u skladišta Caritasa. M. Kuveždanin

Noć je u kampu bila prilično burna. Skuhale su se velike količine čaja s obzirom na to da je gotovo 10 000 ljudi prošlo kroz kamp. Caritasovi su volonteri nastavili s redovnim aktivnostima dijeljenja hrane, odjeće, odvođenja izbjeglica liječniku, pomagali su u povezivanju razdvojenih obitelji.

Tijekom dana skladište je bilo puno volontera Caritasa i Crvenog križa i radnika iz javnih radova koji su obavljali svoje svakidašnje poslove kuhanja čaja, pripremanja lunch paketa koji će se dijeliti na željezničkim postajama, čišćenja skladišta, pomaganja izbjeglicama u kampu. Dan je bio relativno miran jer su izbjeglice sporo dolazile s obzirom na to da idu pješice iz Bapske. Bilo je lijepo vrijeme pa je i potražnja za dekama i odjećom bila manja. Dosta je obitelji razdvojeno stoga su naši volonteri najviše radili na spajanju izgubljenih. Tijekom noći je bio velik broj izbjeglica u kampu i bilo je hladno, tada smo i radili većim intenzitetom.

Tijekom prijepodneva pripremali smo skladište za dva posjeta. U 14.00 sati posjetila nas je ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, zajedno sa delegacijom iz Europskih zemalja. Razgovarali su s našim volonterima o tome koje su im zadaće u kampu. U jedanaest sati prijepodne kamp je posjetio nadbiskup Đuro Hranić. Dočekala sam nadbiskupa na ulazu u kamp zajedno sa tajnikom ministra Ostojića. Nadbiskup je pozdravio novinare na samom ulazu koji su ga čekali kako bi pri povratku napravili intervju. U kampu nam se pridružio ministar Ranko Ostojić te smo se uputili u središte kampa. Ministar je upoznao nadbiskupa sa poslovima koje odrađuje MUP, a ja sam ga provela kroz kamp gdje je srdačno dočekan. Njegov je posjet shvaćen kao moralna podrška svima nama, posebice volonterima koji su svakodnevno u kampu. Nadbiskup je obišao centar za izgubljene, liječnike, sektor za obitelji i ranjive skupine, pozdravio je vatrogasce i policiju, (ovaj tjedan sa nama je policija iz Dalmacije i Istre). Najviše se zadržao u našem skladištu gdje je razgovarao s volonterima i iz prve ruke vidio što radimo svaki dan. Nadbiskup je zahvalio svima na trudu koji ulažemo u pomoći izbjeglicama i rekao je kako je ponosan na sve nas i da nas redovito prati u medijima.

Župnik iz Bapske zajedno sa svojim volonterima ponudio je pomoć u vidu podjele hrane i kuhanja čaja za izbjeglice koje kreću pješice prema Opatovcu. Ovo će nam biti velika pomoć i zajedno ćemo surađivati tijekom krize. Nećemo dislocirati naše volontere šaljući ih u Bapsku a opet ćemo imati pomoć u ljudstvu koja nam je jako potrebna. Svi smo zahvalni župniku na spremnosti na suradnju.

 FOTOGALERIJA –

OPATOVAC (TU) – Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, u pratnji tajnika Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Pavla Mikulčića, posjetio je 21. listopada privremeni prihvatni centar za migrante u Opatovcu. Ovo je njegov drugi posjet Opatovcu, a prvi puta bio je u pratnji požeškog biskupa Antuna Škvorčevića.

Mons. Hranića dočekao je potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova RH Ranko Ostojić te predstavnica Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije Margareta Gregić. Predstavili su trenutno stanje u prihvatnom centru, a potom je nadbiskup pozdravio dežurne djelatnike policije iz Istre i Dalmacije, volontere nevladinih udruga, vatrogasce te s. Vesnu Zovkić, redovnicu Družbe Isusovih Malih sestara, koja od početka migrantske krize  djeluje u Opatovcu kao prevoditeljica. Mons. Hranić pohvalo je sve službe koje

djeluju u centru, rekao kako je ponosan na njihov rad i skrb za migrante te zahvalio na njihovu neumornom zalaganju.

Zatim je bio na punktu za nestale osobe, gdje mnoge obitelji traže članove koje su izgubili na putu do ovog prihvatnog centra, zadržao se u skladištu Caritasa s volonterima koji danonoćno pomažu, kuhaju čaj i dijele hranu. Izrazio je svoje zadovoljstvo radom predstavnika Caritasa, kao i svih volontera, zahvalio svima te napomenuo

da putem medija i izvješća prati stanje s migrantima te zalaganje volontera. Svi prisutni sa zadovoljstvom su pozdravili đakovačko-osječkog nadbiskupa, a njegov posjet doživjeli su kao ohrabrenje i potporu.

Ministarstvo unutarnjih poslova izvjestilo je kako je od ponoći do 9 sati u Republiku Hrvatsku ušlo 1.646 migranata, a oko 9 sati u privremenom prihvatnom centru u Opatovcu nalazilo se 4.207 osoba. Od početka migracijske krize na područje RH ušlo je 210 007 migranata.

M. Gregić/M. Kuveždanin

OPATOVAC (TU) – „Od ponoći do 9 sati u Republiku Hrvatsku ušlo je 196 migranata. Trenutno se u privremenom prihvatnom centru u Opatovcu nalaze 2453 osobe, a u Ježevu 583 osobe (ranjive skupine). Na GP Bregana i Trnovec u tijeku je prihvat migranata u Republiku Sloveniju. I dalje se očekuje priljev migranata s područja Republike Srbije, a od početka migracijske krize na područje RH ušlo je 197 376 migranata“, obavilo je MUP na svojoj mrežnoj stranici 19. listopada.

Tijekom vikenda, od 16. do 18. listopada u izbjegličkom kampu u Opatovcu volonteri i djelatnici Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije preuzimali su redovite aktivnosti kuhanja čaja i pripreme hrane. No, zbog izvanrednih okolnosti zatvaranja granica s Mađarskom radilo se ubrzanim intenzitetom jer je broj migranata u kampu bio veći, a stoga i zahtjevi prema Caritasovu stožeru. Vikendom je uvijek manjak volontera, najčešće su prisutni samo Caritasovi volonteri raspoređeni u tri smjene, a ovoga

vikenda radilo se i nakon smjena kako bi se udovoljilo potrebama ljudi.

Dijelio se kruh, konzerve, voće, dječja hrana, keksi i higijenske potrepštine, kao i čaj za kojim je bila velika potražnja, te za mandarinama. Odlučeno je kako se migranti ne smiju kretati kampom bez pratnje volontera, stoga su volonteri stalno obilazili sektore, a migranti ih zaustavljali, tražili pomoć oko prijevoda, da ih se odvede liječnicima, nađe odjeća ili samo traže informacije kada će otići iz kampa.

Posebno se brine o djeci, često su bolesni te ih je potrebno voditi liječnicima. Tijekom dana kamion Hrvatskog Crvenog križa hranu je vozio i u Tovarnik, gdje se također dijelila hrana izbjeglicama.

U subotu su u jednom trenutku migranti koje su prethodno odvezli vraćani u kamp, pa je nastala velika gužva, nervoza, došlo je i do nasilnoga ponašanja u šatoru, a interventna policija odmah je reagirala.

Sukob je stvorio još veću nervozu među migrantima.

Tijekom noći sa subote na nedjelju u kampu je bilo oko 4.000 izbjeglica, pa su volonteri iz prve dvije smjene ostali raditi s trećom smjenom. Pakirala se hrana u vrećice kako bi se paketi s osnovnim stvarima (konzerve ribe, paštete, mandarine, maramice, kruha) mogli odmah dijeliti pri dolasku ljudi. Volonteri posebno ističu dobru suradnju s policijom i vojskom koja je uvijek na raspolaganju. Tiskovni ured