Razgovor s ravnateljem Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, dr. Dragom Tukara

Migrantska kriza Hrvatsku je pogodila prije šest mjeseci, a najviše prostore Đakovačko-osječke nadbiskupije. Za pomoć migrantima, uz Hrvatski Caritas, zadužen je bio Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije, stoga smo za razgovor zamolili ravnatelja tog Nadbiskupijskog caritasa, dr. Dragu Tukaru.

Ističući kako se nadao da se radi samo o valu ljudi koji su morali napustiti ratom pogođene krajeve na Bliskom istoku koji će brzo proći, Caritas je nastojao utrošiti što je više moguće ljudskih snaga i potencijala i staviti se na raspolaganje, rekao je ravnatelj, a zatim pojasnio: „No, kako su dani odmicali, uočili smo kako to nije pitanje ratom pogođenih područja, jednoga ili dva naroda, jedne nadbiskupije, nego pitanje više država, čitave Crkve, više kontinenata, pomalo i cijeloga svijeta“.

„S puno emocija, suza i ljudskog suosjećanja proživljavali smo muku izbjeglica, a u ovom trenutku kada je u Zimskom tranzitnom centru u Slavonskom Brodu nastupio privremeni smiraj, nastojimo razumski, intelektualno doskočiti problemima. Ova kriza pokazuje da su emocije dio života, da čovjek mora suosjećati, reagirati brzo kako bi nekoga nahranio, primio, okućio, ali s druge strane se pokazuje da čovjek mora stati, ne izgubiti emocije, već dobro promisliti što učiniti i na koji način najbolje i najkonkretnije pomoći da se riješi ova kriza. Koji puta emocije imaju kraći tijek svoga postojanja, dok ova situacija čovjeka, Caritas, i sve druge organizacije tjera na razmišljanje, dublje razmišljanje o rješavanju egzistencijalnog problema brojnih ljudi“, razložio je dr. Tukara izražavajući zabrinutost zbog onoga što mediji prenose o stanju u Grčkoj.

Na pitanje je li Caritas tijekom ovih proteklih 6 mjeseci uspješno odgovorio na migrantsku krizu ravnatelj Tukara rekao je kako se reagiralo odmah iako u početku nije bilo plana. „Caritas je reagirao na različite krizne situacije u ovom podneblju, pa smo uspjeli reagirati i na ovaj, nazovimo ga, projekt krize. Prije svega djelatnici i volonteri Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije fizički su bili prisutni od prvoga dana i svojom nazočnošću, dobrom voljom i spremnošću na suradnju uspješno su odgovorili i još uvijek odgovaraju na sve zahtjeve. S vremenom je projekt postajao sve kompleksniji, moralo se osluškivati što kažu i druge organizacije sa širim krugom djelovanja na području čitave Crkve i cijele Europe, pa smo gledali kako će oni reagirati i bili spremni ući u partnerske odnose“, opisuje ravnatelj pojašnjavajući da je Caritas stavio na raspolaganje sve što je posjedovao od materijalnih dobara, ljudi, ali s obzirom na omjer osoba koje su dolazile, a radilo se o tisućama, bilo je nemoguće samostalno odgovoriti. „Ono što se pokazalo doista dobro bila je dobra komunikacija sa svima koji su u tom trenutku priskočili pomoći. Bilo je važno samo dogovoriti tko što može. Caritas je prema svojim mogućnostima odgovorio, kako na privatnoj razini u smislu župa, župnika, određenih područja kamo su se migranti kretali, do onih službenih reakcija na razini Nadbiskupije, okružnica, uputa. Čitava nadbiskupija je reagirala prikupljanjem materijalnih dobara.“

Pitanje koje se nameće samo po sebi je što nas čeka u budućnosti, a dr. Tukara skeptično ističe kako ovaj smiraj u Zimskom tranzitnom centru može probuditi nadu da je kriza završila, da više neće biti potrebe za volonterima i tim „gradom“ u gradu Slavonskom Brodu. „Ali gledajući realno, promatrajući situaciju šire, na međunarodnoj razini, nameću se zaključci da će se centar popunjavati i da će vjerojatno opet biti aktualan. Kao što nismo znali kada će započeti migrantska kriza, tako je teško, zapravo nama nemoguće, reći kada će završiti. Iz nekih pokazatelja čini se kako ćemo možda morati biti na raspolaganju u još većem obujmu angažiranosti i mogu reći da smo spremni na dodatno djelovanje ako to situacija bude iziskivala“. Promišljajući što se moglo naučiti iz ove šestomjesečne situacije dr. Tukara je spomenuo kako nas je kriza probudila iz uljuljanosti u svakidašnji život te ponukala na razmišljanje koliko držimo do svoje kulture, religije, ritma života, svakodnevnih problema.

Mogli smo uvidjeti koliko smo se spremni staviti na raspolaganje, odreći svoje udobnosti, napraviti mjesta za bližnjega, potaknuo je na promišljanje dr. Tukara i nastavio: „Koliko smo svjesni dobara koje posjedujemo, bogatstva naše kulture, pa i blagostanja koje možda nije onakvo kakvoga želimo, ali imamo mir, i još uvijek mogućnost za milosrđe prema drugima.“ M. Kuveždanin

I ove se godine na treću korizmenu nedjelju, odlukom biskupa HBK, provodi akcija “Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini”, 22.-28. veljače.

Moto ovogodišnje akcije je: “Budite svi jednodušni, puni suosjećanja i bratske ljubavi, milosrdni i ponizni!”  (1 Pt 3,8).

U sklopu te akcije, zahvaljujući donacijama, pokrenuti su u Bosni i Hercegovini projekti unapređivanja malih obiteljskih gospodarstava, pomoć osobama s posebnim potrebama, pomoć studentima i učenicima, razni socijalni projekti u mreži Caritasa u Bosni i Hercegovini.

Sredstva se mogu donirati na sljedeći način:

Pozivom na donacijski telefon: 060 9010 (cijena po pozivu 6,25 PDV uključen)

Uplatom na žiro račun Hrvatskog Caritasa:

IBAN: 0523400091100080340 poziv na broj 101

SLAVONSKI BROD (TU) – Zimski tranzitni centar u Slavonskom Brodu 2. veljače posjetili su predstavnici Caritasa Italija, a dočekali su ih predstavnici Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Peteročlanu ekipu zanimalo je kako djeluje Zimski tranzitni centar, koje su aktivnosti Caritasa i što je potrebno kako bi Caritas i dalje uspješno djelovao u korist migranata.

Tijekom razgledanja centra imali su priliku susresti i migrante koji su prošli registraciju te su bili na odlasku, razgovarali su s glasnogovornicom PU brodsko-posavske Katom Nujić te s Antom Principom, jednim od volontera Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Gosti su mogli vidjeti šator Caritasa, krevete koje je Caritas iznajmio, vojnu kuhinju te distribucijski šator gdje im je pojašnjeno što čine volonteri Caritasa prilikom prolaska izbjeglica.

Željeli su posjetiti i skladište Crvenog križa, gdje ih je poveo Teni Čuček. Interesirali su se što je potrebno Caritasu za nastavak djelovanja te mogu li volonteri iz Italije doći volontirati u ovaj tranzitni centar. Koordinatorica Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije Margareta Gregić dala je potvrdan odgovor i izrazila nadu u takvu suradnju. Istaknula je i dobre odnose s volonterima drugih nevladinih udruga. Goste su zanimale i poteškoće s kojima se volonteri svakodnevno susreću. Predstavnici Caritasa Italija zahvalili su na gostoprimstvu, pohvalili rad i entuzijazam djelatnika i volontera Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije te izrazili želju i dalje pratiti što se događa u Zimskom tranzitnom centru.

Ministarstvo unutarnjih poslova izvijestilo nas je kako je tijekom 2. veljače u Hrvatsku ušlo 822 migranta, u centru ih je ostalo 29, a od početka migrantske krize u našu zemlju ušlo je 622.938 migranata. Od ponoći do 9 sati 3. veljače nije bilo ulazaka u zemlju. Margareta Gregić

SLAVONSKI BROD (TU) – U razdoblju od 28. siječnja do 4. veljače u Zimski tranzitni centar u Slavonskom Brodu ušlo je 14.430 osoba, 6.195 muškaraca, 3.056 žena i 5.134 djece. U navedenom razdoblju u ambulanti su zbrinute 193 osobe; u stacionaru 34 osobe; a u hitnoj službi njih 9. Služba za pružanje psihološke pomoći imala je 953 korisnika, a spojene su 62 obitelji. Broj izbjeglica koje dolaze u kamp je smanjen. Tijekom noći 1. i 2. veljače vlakovi nisu dolazili. Najaktualnija tema u centru je “rezanje troškova” i ukidanje toploga obroka za volontere i djelatnike.

Volonteri Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije tijekom ovoga perioda podijelili su 1.950 l čaja, potrošili su 9.750 plastičnih čaša, podijelili 20 pari zimske obuće, 2.064 pari čarapa, 176 dječjih setova (kapa i šal), 2.579 muških i ženskih šalova i marama, 60 pari dječjih rukavica, 3.801 par muških i ženskih rukavica, 3.473 muške kape. Ostvarena je suradnja Caritasa i Hrvatskog crvenog križa za distribuciju rabljene odjeće koju je Caritas dobio iz Švedske.

Volonteri Caritasa ističu da je najteže raditi noću kada temperature padnu ispod nule, no unatoč tome, Caritas uvijek ima na raspolaganju jednoga ili dva volontera u noćnoj smjeni. Uz kuhanje čaja i podjelu odjeće, volonteri su još aktivniji u odvođenju migranta k liječniku. Od početka djelovanja Zimskog tranzitnog centra volonteri Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, njih 37, volontirali su 5505 sati. M. Gregić/I. Marinović

SLAVONSKI BROD (TU) – Među volonterima Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije koji su se odazvali pozivu sudjelovati u radu Zimskog tranzitnog centra u Slavonskom Brodu, je i s. Marinela Andrić, redovnica Družbe služavki Kristovih. S. Marinela redovnica je 50 godina. Do mirovine radila je u intenzivnoj njezi slavonskobrodske bolnice, potom se uključila u župni Caritas, a na volontiranje se odlučila čim je saznala da će biti otvoren centar u Slavonskom Brodu. Ministarstvo unutarnjih poslova obavijestilo nas je 2. veljače da je tijekom posljednja 24 sata u Hrvatsku ušlo 822 migranta, u centru ih je ostalo 29, a od početka migrantske krize u našu zemlju ušlo je 622.938 migranata.

„U prosjeku u centar idem svaki drugi dan, pomažem koordinatoricama i volonterima u podjeli odjeće, toplog čaja, slatkiša za djecu. Prije smo pomagali ljudima da uđu u vlak, posebno invalidima, majkama s djecom, ali to trenutno više ne činimo“, opisuje s. Marinela. Prisjetila se i svoga prvog dana volontiranja, koji je bio jako emotivan: „Kada sam vidjela te ljude sa zavežljajem, bez doma, bez domovine, u neizvjesnosti, obavila sam što je trebalo i otišla u kontejner isplakati se jer mi je sve to baš „sjelo“ na srce. Bilo mi je jako žao tih ljudi. U svakom od njih je Isus patnik. Bolno je da se danas takvo što događa, a svijet je toliko bogat, ima dovoljno materijalnih dobara da bi svi ljudi mogli normalno živjeti. Taj dan sam otplakala, a onda sam shvatila da sam tu da pomognem, i da moram emocije malo otkloniti, ali ne skroz, jer ipak treba sa srcem i emocijama tim ljudima dati čašu čaja, komad odjeće, slatkiše… Dati toplinu svoga srca i svoj smiješak, to je ono što im vraća dostojanstvo. Drago im je kada vide da se prema njima postupa s ljubavlju.“ S. Marinela u centru je bila i neposredno prije našeg razgovora. Kaže kako su skoro svi migranti koji tijekom zimskih mjeseci dolaze u Slavonski Brod dosta pothlađeni, iscrpljeni, tijekom putovanja malo toga dobiju, pa svi uzimaju čaj i nešto za okrepu.

Bez obzira na većinom islamsku vjeroispovijest migranata, redovnica u centru nikome ne smeta, svi je prihvaćaju, zahvaljuju, a i s. Marinela se svima jednako smiješi. „Ja njima uputim smiješak, pa se i on meni nasmiješe. Onda svi zahvaljuju. A među njima ima i vjernika. Oni mi pokažu krunicu, lančić s križićem, neki traže da im napravim znak križa na čelu, pričaju kako su i oni imali crkve u svom mjestu, a sada su razrušene. Svi žele kontakt, blizinu, kada odlaze mašu nam i vidi se da su zadovoljni onime što smo za njih učinili. Ovdje, u Slavonskom Brodu vraćeno im je ljudsko dostojanstvo, ne znam kako ih dalje prihvaćaju, ali ovdje kod nas, uz osnovno materijalno, dobiju i puno ljubavi i topline“, kaže sestra te ističe da se i sama obogatila dobrotom brojnih volontera kako Caritasa, tako i drugih organizacija.

U pravilima Družbe služavki Kristovih piše: „Sestre su osvjedočene da ih je Bog pozvao da u neposrednoj blizini nasljeduju Gospodina u njegovu mukotrpnom životu, u patniku, u bratu čovjeku, i tako će biti kao svjetleći znak Nebeskog kraljevstva.“ Uzor ove redovničke zajednice je milosrdni Samarijanac, a geslo „Idi, pa i ti tako čini!“ Sve to, kao i uputa pape Franje osobama posvećenoga života da iziđu iz svojih samostana i idu među ljude, bio je poticaj s. Marineli da utaži, kako ona kaže „potrebu svoje duše i savjesti“. Stoga priznaje: „Svaki puta kada se vratim iz centra imam osjećaj da sam ponovno direktno dodirnula Isusa u onoj majci koja nosi dvoje djece, starcu na kolicima… ljudima koji su jako deprimirani i idu u neizvjesnost. I kada nisam tamo prisutna, duhom sam uvijek tamo. Ljudi dolaze s tragedijama, to su većinom Sirijci koji su izgubili članove svojih obitelji, puni su tuge, u bolnom su stanju i cijeli svijet se treba potruditi da se to zlo zaustavi. Molim da im Bog i dalje na put pošalje dobre ljude koji će ih razumjeti i imati ljubavi u srcu da im pomognu. Jer svaki taj čovjek je slika Božja. Gledam u svakom onom tužnom pogledu – Isusa patnika.“ M. Kuveždanin

Razgovor s Margaretom Gregić, koordinatoricom Caritasa u Zimskom tranzitnom kampu u Slavonskom Brodu.

SLAVONSKI BROD (TU) – Margareta Gregić, jedna je od tri koordinatorice Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije u Zimskom tranzitnom centru u Slavonskom Brodu. Završila je Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, član je Povjerenstva za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije u kojemu je zadužena za provođenje formacije „Mladi za mlade“, no s početkom migrantske krize migranti i sve što im je potrebno postali su njezina glavna obveza.

Koliko se promijenila tvoja slika o migrantima od početka rada u Opatovcu pa do danas, kada si u centru u Slavonskom Brodu.

„Uvelike se promijenila. Bila sam jedna od onih koji nisu dovoljno upoznati s cijelom izbjegličkom krizom i svime što ona sa sobom nosi, pa su moji stavovi pema svemu bili negativni. Nikada nisam imala ništa protiv ljudi koji su u nevolji, protiv onih kojima je potrebna pomoć, dapače, rado bi im pomogla. Ali sam bila svjesna činjenice da izbjeglička kriza nosi mnoge negativnosti, možda i opasnosti (što možemo vidjeti i u medijima), stoga sam zauzela više obrambeni stav – da me cijela priča ne zanima i nadala sam se da nikada neću imati bliži kontakt s tom situacijom. Ali, Bog djeluje na jako zanimljiv način, na koji mi ne možemo utjecati. Moj posao vezan je upravo za taj nevoljni narod, pa sam u samom središtu događanja, svakodnevno u doticaju s izbjeglicama, te s njima proživljavam barem trenutak njihove nevolje. Biti u kampu dio je moga posla, ali ja ne samo da moram biti tamo, već i želim. Trenutno se u svijetu događa nešto veliko, mijenja se povijest i ne biti dio toga, uistinu bi bio promašaj. Bog me na zanimljiv način naučio lekciju. Manje pričaj, a više radi, ne sudi unaprijed… Postala sam dio onoga od čega sam najviše zazirala, morala sam biti tamo jer mi je to posao. U početku sam s uzdignutim nosom i ravnodušno koračala Opatovcem, govoreći sama sebi: to je samo posao a oni su samo broj. Bilo je dovoljno svega nekoliko sati i susreta s tim ljudima da se moje mišljenje promijeni. Ne iz korijena, i dalje sam svjesna kako ova kriza ima pozitivnih i negativnih strana, ali znam da smo mi tom narodu, koji prelazi tisuće i tisuće kilometara spašavajući život u nevolji, potrebni.“

Možeš li usporediti rad u Opatovcu i u Slavonskom Brodu?

„Prvi dolazak u kamp u Slavonskom Brodu bio je pun negodovanja i volontera i djelatnika. Ne zato jer nešto u Slavonskom Brodu ne valja, nego Opatovac je imao dušu, drugačiju dušu od Slavonskog Broda. U Slavonskom Brodu sve je veće, mogu reći i strože uređeno. Zna se raspored vlakova, točno se zna koje je zaduženje koje organizacije, što tko radi, tko gdje smije ići. U vremenu kada nema dolazaka izbjeglica obavljamo neke druge poslove vezane uz organizaciju ispred koje smo ili se svi međusobno družimo. U Opatovcu je to bilo puno drugačije. Nije bilo rasporeda, izbjeglice su stizale u broju znatno većem, no što je kamp imao kapacitet. Svi smo sve radili, nije bilo važno koja je tko organizacija i za što je zadužen. Radilo se 24/7, dok možemo stajati na nogama, spavali smo naslonjeni na zid ili na klupama. Smjene nisu bile točno određene, bila je velika površina kampa gdje su se izbjeglice smjele kretati jer je gotovo čitav kamp bio raspoređen u sektore. Svi smo disali kao jedno jer su to bili počeci dolaska izbjeglica i nisi mogao ne biti dio kampa. Dovoljan je bio jedan dan da sve upoznaš jer se ponekad činilo da smo svi uvijek i stalno tamo prisutni. Bilo je hladno, maglovito, bilo je i sunčanih dana, a ponekad je kiša padala dva dana i dvije noći bez prestanka, blato je bilo do koljena, zaboravili smo da taj dan nismo ručali, a ni dan poslije, izbjeglice su bile na svakom koraku, miris kampa u odjeći, na koži, i kada idemo kući… Ali smo se borili i za njih i za sebe. Isto kao u Slavonskom Brodu, sve radimo isto, samo puno organiziranije, urednije, uz nešto više pravila i reda.“

Koja su tvoja zaduženja?

„Najdraži zadatak svakako je rad s volonterima. Uz svoje kolegice, Irenu Marinović i Dunju Jurić, zadužena sam za raspored i rad naših volontera u kampu. Poveznica sam između Hrvatskoga Caritasa i Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Pišem dnevna i tjedna izvješća o radu Caritasa na terenu, brinem za visibility u kampu, dočekujemo goste drugih Caritasa. Prilikom posebnih prigoda organiziramo događanja u kampu za sve djelatnike i volontere kao što je bio predbožićni koncert, radionica izrade ukrasa za bor… Nastojim širiti područje djelovanja Caritasa jer uvijek postoji nešto novo što možemo raditi. Surađujem na terenu s ostalim organizacijama, dajem izjave za medije, a tu je i neizbježna dokumentacija kod ulaska ili izlaska donacija koje dobivamo, vođenje statistike o distribuciji u centru i dr. Posla uvijek ima. Ponekad bude i naporno, ali uz kolege u Hrvatskom Caritasu i Caritasu Đakovačko-osječke nadbiskupije, ništa nije teško. Ipak, posebno drago mi je biti dio tima koji dijeli čaj i odjeću u distribucijskom šatoru, to jest posao naših volontera, ali tamo je mjesto gdje je srce.“

 Postoji li nekakvo najteže iskustvo iz centra, a onda i iskustvo kojega se najradije sjetiš?

„Najteže je gledati patnju naroda i u tim trenucima dajem sve od sebe da pomognem. Najteže je bilo u danima kada je padao snijeg i kada su temperature bile i do 11 stupnjeva ispod nule. Uvijek se sjetim kako su ti ljudi do neki dan bili u gumenim čamcima, prelazili hladno i nemirno more, a sada na svu tu nevolju još trpe jaku hladnoću. Dolazili su bosi, doslovno bosi. Odrasli ljudi i djeca, male bebe bez cipela i čarapa na nogama, s tankom jaknom, izgubljenih pogleda, promrzli. Dok te gledaju u oči pogledom traže pomoć, tresu se od hladnoće, ali nikad ne zaborave zahvaliti za čašu vrućeg čaja. Bolesni su i gladni, tužni.

Neki dan je jedan Sirijac izašao iz registracijskog šatora, sjeo na hladno i mokro kamenje, glavu naslonio na ruke i počeo plakati. Oni su očajni, ponekad ne vide izlaz, kao da putuju bez cilja. Ali svaki od njih ima lijepu riječ za nas. Često nas pitaju jesmo mi u tom šatoru zbog njih, jel nam hladno…

Čovjek bez čarapa na hladnom kamenju, na snijegu, gladan i promrzao, bolestan, izgubljen, mene pita jesam umorna i je li mi hladno. Tada stisnem usne i zube, i samo plačem. Mnogih ću se sjećati… Denisa iz Opatovca, izbjeglice s velikom putnom torbom na leđima koji je izgubio brata, također bez cipela, drag i simpatičan dečko, koji je mogao tražiti što želi, a zatražio je jednu čokoladicu; majke s troje male djece koji su skakali od sreće kada sam im dala šal i rukavice; dojilje koja je sjedila pored mene i dojila dijete koje mi je kasnije dala u naručje, a bilo je staro svega 13 dana; gospodina koji je jedva stajao na nogama, sjeo na moju stolicu i samo počeo pričati: Ja sam liječnik, dermatolog, ono su mi kći i žena. Kći je studirala engleski jezik, ali je zbog rata prestala ići na fakultet i sad smo tu, idemo u Njemačku…, a onda je mahnuo glavom kao da ne vidi kraja toj patnji i otišao.

Bude i smiješnih trenutaka kada nešto radim sama, a izbjeglice mi priskoče u pomoć i onda izbjeglice pomažu izbjeglicama… Jednom se jedan mlađi dečko zaustavio pored stola gdje smo dijelili čaj. Nije htio ništa posebno, samo me pitao Jel ti nama pomažeš ? Odgovorila sam da, da svi mi ovdje nastojimo pomoći. Dalje je pitao jesam li kršćanka, a nakon što sam odgovorila pozitivno, rekao je: Ovo što radite je prekrasno, i ja želim biti kršćanin te je nastavio hodati prema izlazu iz šatora, glave okrenute prema nama.“

Jeli rad s migrantima utjecao na tebe osobno?

„Svakako. Tvrtko Barun, ravnatelj hrvatskoga JRS-a, kaže mi kako se naočigled mijenjam na bolje. Nasmijala sam se na to jer zna da sam u početku bila „tvrd orah“ i s kakvim sam stavovima došla u Opatovac. I dalje nastojim cijelu situaciju s izbjeglicama gledati realno. Ali, shvatila sam da ne mogu ništa sama odlučiti i taj tren kada čvrsto stisnem šaku i lupim o stol te kažem ja mislim…ja ću…ne želim ili želim, tada Bog promijeni moje planove i moji planovi postanu Njegovi. Uvijek kažem, sluga sam beskorisni i radim ono što mi je dano. Osjećam se blagoslovljeno jer mogu biti dio svega toga. Rekli bi migranti halalim sve ostalo – želim biti tamo dok dolaze, i svaki dan dok nisam tamo, bojim se da nešto važno propuštam. Neće ova kriza trajati do moje mirovine, bit će vremena za sve. Mnogi me pitaju je li me nije strah biti pored njih. Za sada mi gola, bosa i gladna djeca nisu učinila ništa nažao, kao ni odrasli. Nadam se da ni neće. Bude svega, neke odvodi policija, neki su nemirni i neraspoloženi, u Opatovcu sam svjedočila i nasilju, ali se ne bojim. Zamislim se nad svim kada uđem u šator s njih 500, a izlazna vrata su stotinu metara od mene. Oko mene stotine njih, svaki za minimalno glavu veći od mene, galame i hodaju lijevo-desno tražeći slobodan ležaj. Tada pomislim samo da mi je što prije do izlaza, ali onda čujem: Halo Croatia…thank you for everything, we love you!, i sve je lakše.“

Po čemu je rad Caritasa u centru specifičan? Ima li poteškoća s obzirom da je većina migranata islamske vjeroispovijesti?

„Caritas je svakako specifična organizacija stoga što mi predstavljamo Crkvu, radimo uime Crkve. Kao i sve druge nevladine organizacije pomažemo koliko možemo, ali to radimo na malo drugačiji način. Nisu svi oko nas vjernici, nemamo isti svjetonazor, pa nam se često čini da su naši koraci pod posebnim povećalom. Ne mislim ništa negativno, nego jednostavno u kampu se ne gleda samo na ono što mi radimo, nego i na način na koji to radimo, s koji stavom, što smo rekli ili učinili. Toga smo svjesni i nastojimo odgovorno i s pažnjom pristupiti svemu te uvijek na prvo mjesto staviti Caritas, organizaciju ispred koje stojimo, i Crkvu u čije ime djelujemo. Poteškoća nema. Ni u jednom trenutku nismo osjetili razliku u odnosu s izbjeglicama, bili oni muslimani ili kršćani. Prema svima se odnosimo jednako i nismo imali nikakvih neugodnih iskustava. Čak štoviše, mnogi nas prepoznaju i hvale naš rad. Među kolegama iz drugih organizacija, Caritas i Caritasovi volonteri prepoznatljivi su po gostoljubivosti i radosti, mi sve radimo s osmijehom i kod nas su svi uvijek dobrodošli. Naš šator u kojemu kuhamo čaj, mjesto je okupljanja mnogih koji odmaraju od posla ili su u prolazu.“

Kakvo je trenutno stanje u centru?

„Mnogi se iznenade kada čuju da izbjeglice i dalje dolaze u kamp. Možda vijest nije toliko u medijima, ali u kampu je situacija što se tiče dolazaka gotovo uvijek ista. Ponekad dođu dani kada dnevno uđe jedan vlak od 1.000 ljudi. A ponekad, što je češća i trenutna situacija, da u kamp dolaze i do četiri vlaka dnevno što iziskuje cjelodnevnu aktivnost. Vlakovi dolaze oko 3, 9,15 i 21 sat. Volonteri Caritasa raspoređeni su u tri smjene: od 6 do 14; 14 do 22 i od 22 do 6 ujutro. Volonteri sami odlučuju kada žele doći u kamp, a osim stalnih volontera, dolaze nam i volonteri posjetitelji, najčešće bogoslovi i đakoni naše Nadbiskupije. Trenutno nam je na raspolaganju četrdesetak volontera, a zaduženi su za kuhanje čaja i distribuciju odjeće. Dnevno podijelimo i do 500 litara čaja, ovisno o broju izbjeglica. Čaj se kuha u vojnoj kuhinji koju nam je postavila hrvatska vojska s kojom rado surađujemo, kao i sa svim organizacijama u centru. Osim čaja, volonteri u distribucijskom šatoru dijele odjeću i obuću koju dobivamo iz donacija, nerijetko uz suradnju sa Crvenim Križem odvode bolesne liječniku, pričuvaju djecu majkama koje dolaze, razgovaraju s ljudima kojima je često potrebna samo lijepa riječ… Aktivnosti je puno i svaka nas od njih obogaćuje. Osim ljudstva, Caritas je zimskom tranzitnom centru donirao 500 kreveta na kat, grijani šator od 600 kvadrata za izbjeglice te sanitarni čvor za djelatnike nevladinih udruga.“

Iznenađuje li te odaziv volontera? Čime su potaknuti na volontiranje?

„Radosna sam zbog velikog broja volontera koji se izmjenjuju u kampu. Naravno da se puno više ljudi može uključiti u volontiranje, ali Caritas je zahvalan svima koji odvajaju svoje vrijeme i dolaze pomagati. Voljela bih kada bi se više svećenika i redovnica uključilo u rad. Za sada imamo jednu redovnicu kao stalnog volontera. Voljela bih, kada bi i teolozi prepoznali potrebu dolaska, barem kao volonteri-posjetitelji. Svjesna sam da o izbjegličkoj krizi iz crkvenih redova nemaju svi isto mišljenje, često ono nije ni pozitivno, ali napominjem, i ja sam u početku bila „tvrd orah“. Crkva treba svim srcem biti uključena u izbjegličku krizu. Drago mi je kada nas posjeti naš nadbiskup Đuro Hranić, kao i ravnatelj Hrvatskog Caritasa Fabijan Svalina. To puno znači našim volonterima jer u tome vide podršku i odobravanje za ono što rade. Naši volonteri su ljudi velika srca, oni ne dolaze s predrasudama, otvoreni su za druge. Vide nevolju i žele pomoći – jednostavna formula, bez puno kompliciranja. Kriza se događa sad i ovdje, u našem susjedstvu. Potrebo je sam malo vremena kako bi svi bili njezin dio. Ništa nas ne košta, iz kampa možemo otići samo bogatiji.“

Margareta je pozvala sve koji žele pomoći – uključiti se u volontiranje ili donirate materijalna sredstava – da se obrate župnicima u svojim župama, koji su poveznica s Caritasom Đakovačko-osječke nadbiskupije i koordinatoricama u Zimskom tranzitnom centru. Priredila: M. Kuveždanin

OSIJEK (TU) – Već tradicionalno u vrijeme adventa pokrenut je nadbiskupijski projekt „Veliko srce za male ljude“, koji se provodio od 13. studenoga 2015. godine do 8. siječnja 2016. godine na područjima gdje djeluju Caritasove Pučke kuhinje. Projektom su obuhvaćeni Osječki istočni, Osječki zapadni, Čepinski, Vinkovački, Otočki, Vukovarski, Slavonskobrodski, Garčinski, Sibinjski i Velikokopanički dekanat.

Prikupljena sredstva namijenjena su lakšem funkcioniranju Pučkih kuhinja na području spomenutih dekanata. Temeljem prikupljenih podataka pokazalo se da župe koje imaju dobro organiziran župni Caritas redovito sudjeluju u ovom projektu te na taj način omogućuju da projekt postigne svoj cilj, a to je ublažiti socijalnu krizu. Stalni i novi donatori su i ovaj put svojim financijskim i materijalnim donacijama pružili tračak svjetla i nade za bolje sutra krajnjim korisnicima Caritasovih socijalnih projekata. Olivera Balatinac

U srijedu 25. studenoga 2015. god. u Caritasovom Centru za dijete u Osijeku, održana je radionica za roditelje s nazivom Razvoj emocionalnih vještina kod djece. Radionicu je vodila Karolina Burek Bilokapić, prof. soc. pedagog. Radionica se odvija u okviru projekta Kompetentni roditelj-kompetentno dijete, VII. ciklus koji zajednički ostvaruju Bračno i obiteljsko savjetovalište i Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Voditeljica je prisutne roditelje pozvala da osvijeste mjesto u tijelu gdje osjećaju pojedine emocije. Sudionici su većinom osvijestili ljutnju. Osjećaji imaju svoju ulogu da se osoba suoči sa stvarnošću koja je pred njom, napomenula je voditeljica. Ljutnja se može javiti u situaciji opasnosti kada nas energija koju osjećamo potiče na borbu ili na bijeg. Emocije općenito služe ili za suočavanje sa situacijom ili za komunikaciju s okolinom.

Za razliku od odraslih kada djecu preplave snažne emocije oni ih ne znaju prilagoditi. Stoga je dobro kada su primjerice djeca ljuta, da im roditelji ne drže prodike, nego da pričekaju da ih ljutnja prođe. Svakako je važan razgovor s djecom o emocijama, kao što je primjerice pojašnjavanje da je u redu biti ljut, ali da nije u redu tada učiniti nešto loše sebe ili drugima. Pri završetku radionice roditelji su razgovarali o tome što čine za primjerice smirivanje ljutnje kod sebe i kod svoje djece, te koja su njihova iskustva pri odgoju djece u razvoju emocionalnih vještina.